Fotožurnalizam je ozbiljno počeo onog dana kad se na američkim kioscima pojavio prvi broj časopisa Life. Bilo je to prije točno 70 godina. Velikog formata, pun spontanih fotografija, Life je svijet počeo predstavljati kao niti jedan časopis do tada. Amerika ga je odmah zavoljela.
“Ako ga ne pokrenem ja, pokrenut će ga netko drugi,” rekao je Henry Luce, 1936. godine. Luce je već bio utjecajni izdavač. Trinaest godina ranije, 1923., osnovao je časopis Time; malo kasnije – 1930. godine – časopis Fortune. Upravni odbor Time-a trebalo je ipak nagovoriti na poduzimanje riskantnog koraka – pokretanje novog časopisa. Luce je to učinio ovim riječima: “Vidjeti život, vidjeti svijet....vidjeti i u tome uživati; vidjeti i tome se čuditi; vidjeti i učiti.”
Luce je primijetio da šira uporaba fotografije bolje prodaje neke listove, da fotografija privlači čitatelje. Koristio ih je, uvelike, i časopis Time, ali je fotografiji uvijek davao sekundarno mjesto; po mišljenju njegovih urednika, fotografiji, ili crtežu, pripadala je samo sporedna uloga, glavnu je imala pisana riječ. Pokretanjem časopisa Life, Luce će to promijeniti – fotografija će dobiti isto toliko prostora i isto toliko važnosti koliko ih imaju i riječi. Vjerovao je da će časopis koji umjesto vijesti prezentira najbolje slike, koji, zapravo, cjelokupno ljudsko iskustvo prenosi putem fotografije, biti veliki hit. I bio je.
Dvadesetitrećeg studenog 1936., izišao je prvi broj Life-a, svaku je priču u njemu pričala fotografija. Na naslovnici tog prvog broja, bila je fotografija Margaret Bourke-White – gradnja brane Fort Peck, na rijeci Missouri, u Montani. Njen foto-esej, na punih devet stranica, prikazivao je život radnika, graditelja tog kolosa. I postavio standarde fotožurnalizma.
Prvi broj tjednika Life bio je rasprodan već prvog dana, planulo je odmah svih 435.000 primjeraka. U roku od samo mjesec dana, njegova će naklada premašiti pola milijuna. Za jedan novi časopis – uspjeh bez presedana! Do ožujka iduće, 1937., godine, svaki broj Life-a već se prodavao u milijun primjeraka. G. 1939., njegova je naklada iznosila blizu dva i pol milijuna. Life postaje “inventar” američkih domova; neće dugo proći i tjedno će tiskati i prodavati trinaest i pol milijuna primjeraka.
Ono što je potaknulo uspjeh Life-a, bile su promjene koje su se odigrale na području fotografije. Primjerice, pojava malih fotoaparata, poput njemačke Leice; bilo ih je puno lakše nositi sa sobom nego one velikog formata, a fotografi su mogli snimati i niz slika bez mijenjanja filma.
Kad se prvi primjerak Life-a pojavio na kioscima, Sjedinjene Države bile su još uvijek u velikoj gospodarskoj krizi, a svijet je bio na pragu novog rata. Luce je neko vrijeme ignorirao napetosti u zemlji i u svijetu. Smatrao je da je misija časopisa dati jedno pozitivno viđenje svijeta, a Americi, pogođenoj gospodarskom krizom, vratiti samopouzdanje i pružiti joj užitak i veselje. I dok je oblikovao ukuse, određivao trendove, informirao i obrazovao svoje čitatelje na najraznoraznije teme, ali, valja napomenuti, čitatelje koji su pripadali mahom američkim srednjim slojevima, Life, po riječima povjesničara Jamesa Baughmana, “nije mijenjao ili stvarao mišljenja, samo je na njih blago djelovao.”
No kad su Sjedinjene Države ušle u rat, 1941., s njima je u rat ušao i Life. Do kraja 1944., imat će 40 ratnih dopisnika, među njima i šest žena, Margaret Bourke-White bila je jedna. Jedan od najpoznatijih fotografa Life-a bio je Robert Capa. Bio je jedini fotograf u prvom valu savezničke invazije u Normandiji, šestog lipnja 1944. Capa će poginuti, 1954. godine, od nagazne mine, radeći za Life tijekom prvog vijetnamskog rata, prvog rata u Indokini.
Tijekom cijelog drugog svjetskog rata, Life će donositi rat kući, Amerikancima; časopis je imao svoje fotografe na svim ratištima, od Pacifika do Evrope.
Na stranicama Life-a, objavljene su bile neke od najdojmljivijih fotografija svih vremena. One iz španjolskog građanskog rata koje je također snimio Robert Capa; zatim, nezaboravni snimak Alfreda Eisenstaedta, načinjen 25. kolovoza 1945. – američki mornar ljubi jednu bolničarku, na njujorškom Times Squareu, slavi pobjedu Sjedinjenih Država nad Japanom; crnački fotograf Gordon Parks snima vođu jedne bande u Harlemu, 1948. godine, lice mladića, spram razbijenog prozora, simbol je urbanog očaja; nemoguće je zaboraviti i onu sliku ubijenog Roberta Kennedyja, glavu mu, u svojim rukama, drži perač suđa u restoranu losangeleskog hotela Ambassador, samo nekoliko trenutaka nakon njegovog rukovanja sa senatorom; nemoguće je zaboraviti i seriju fotografija koju je Life objavio u lipnju 1966. godine, na šest stranica – 217 portreta američkih vojnika koji su živote izgubili u Vijetnamu tijekom samo jednog tjedna ratovanja. Kraj njih je pisalo:”Važnije od toga da znamo koliko, znati je tko.”
U svom originalnom obliku, Life je živio, i dominirao tržištem, gotovo 40 godina, od tridesetih do kraja 60-ih, puneći prazninu između rotogravure i televizije. Za to vrijeme, časopis je svoju svrhu ispunio, i to vrlo uspješno, kod dvije generacije. Life je umro, 1972. U svojoj prvoj inkarnaciji, vratio se kao mjesečnik, 1979. godine. U drugoj, današnjoj, izlazi kao tjedni dodatak nizu dnevnih listova, ali samo je sjena onoga što je bio nekada.
Dok je živio, doista je promijenio način na koji na svijet gledamo. Fotografija je postala punopravni partner pisanoj riječi u svakoj informaciji koju primamo.