Uobičajena predodžba o američkim dobročiniteljima, odnosno, filantropima, je da su to bogataši koji doniraju svoj novac u humanitarne svrhe kroz neprofitne zadužbine. Međutim prema rezultatima studije Centra za filantropiju Sveučilišta Indiane, američka srednja klasa doprinosi 59 posto od ukupnog godišnjeg iznosa. Također mnogi vjeruju da motivirani pojedinci mogu puno više doprinijeti riješavanju problema siromaštva nego zadužbine koje funkcioniraju poput korporacija. Naš novinar izvješćuje o jednom takvom dobročinitelju koji, premda bez nekog osobnog bogatstva, pomaže ljudima.
U Washingtonu - svega nekoliko ulica od zgrade američkog Kongresa – postoji središnja gradska kuhinja - gdje ljudi dobivaju priliku otpočeti novi život. Jerold Thomas je tu došao prije šest godina kao alkoholičar, a danas radi kao kuhar teobučava i druge u kuhanju. Ta je kuhinja ideja njenog osnivača i predsjednika Roberta Eggera, koji ne zarađuje puno i radi u malom uredu smještenom straga. Na tu je ideju došao prije 17 godina kada je volontirao s grupom ljudi koja je dijelila hranu beskućnicima. "Stalno sam mislio o tome da mora postojati bolji način da se pomogne ljudima. Restorani i hoteli bacaju velike količine hrane. Zar ne bi imalo smisla, umjesto da kupujemo hranu za dijeljenje beskućnicima, da nekako dođemo do te hrane koja se baca i dopremimo je u kuhinju. Time bismo mogli prehraniti više ljudi, a i dati im priliku da steknu kuharski zanat i nađu posao".
Danas ta kuhinja, koja se službeno zove - DC Central - dnevno iskoristi preko jedne tone hrane koja bi, inače, ostala neiskorištena, a od koje priprema preko četiri tisuće objeda, te pruža obuku mnogim ljudima koji prije nisu mogli naći posao. Unatoč uspjehu, Egger kaže da njegova kuhinja nije rješenje za probleme koje stvara današnji ekonomski sustav koji mnoge u Americi, zbog niskih plaća i nedostupnog zdravstvenog osiguranja, tjera u siromaštvo. "Ako netko pošteno radi zar ne bi trebao imati sredstva za hranu i smještaj? Mene ne zanima proširenje kuhinje, već je vodim što ekonomičnije kad već mora postojati. Ono što me daleko najviše zanima je diskusija o tome - zašto je ona uopće potrebna?"
Egger je, također, kritičan prema tradicionalnim oblicima takozvane bogataške filantropije koju smatra neučinkovitom, te smatra da njegova kuhinja, kao i mnoge slične neprofitne organizacije, neće više biti potrebne onda kada potrošači počnu uporabljivati svoju moć i zahtijevati od kompanija da svojim uposlenicima daju plaće i zdravstveno osiguranje, od kojih se može živjeti.