Linkovi

Daniel Libeskind i nova zgrada Umjetničkog muzeja u Denveru


Denver gdje tamošnji Umjetnički muzej upravo ovaj vikend javnosti prikazuje svoju novu umjetninu – čitavu novu zgradu. Proširenje muzeja – vrijedno 75 milijuna dolara – nalikuje ogromnom kristalu koji izranja iz zemlje. Ovo je prva zgrada koju je u Americi izgradio arhitekt , autor jednog mnogo kontroverznijeg velikog projekta u ovoj zemlji: revitalizacije mjesta na kojemu su stajali neboderi Svjetskog trgovinskog centra, u New Yorku.

Kada je, prije šest godina, prvi puta došao u Denver, planine Stjenjaka ostavile su arhitekta Daniela Libeskinda bez riječi; čvrsto je odlučio da njihovu čudesnu ljepotu iskoristi kao inspiraciju za zgradu Umjetničkog muzeja. No, pravu muzu našao je u tamošnjim stanovnicima, njihovoj srdačnosti i velikodušnosti, neuništivom duhu i smionosti. "Smionost i snaga kakvu su morali imati pioniri koji su prvi došli u planine Stjenjaka. Mogu vam reći da sam upravo tu smionost i snagu želio izraziti kroz ovu zgradu".

Trokutasti oblici izbijaju iz zgrade čiji pramac se nadvija nad prometnu ulicu u središtu grada. Površina zgrade je prekrivena mjehurastim pločicama titanija koje hvataju svjetlost. Most od stakla i čelika – nazvan Main Street – povezuje staru zgradu muzeja iz 1971, građevinu nalik tvrđavi, koju je dizajnirao Gio Ponti, s novom zgradom, prispodobivom svemirskom dobu. Libeskind smatra da je galerijama i muzejima došlo vrijeme da stupe u novu eru. "Živimo u 21. stoljeću, dakle izašli smo iz dvodimenzionalne ideje kutije i apstraktne arhitekture. Arhitektura je umjetnost prostora i novih mogućnosti. Mnogi suvremeni muzeji imaju vrlo zanimljiv eksterijer, ali unutra vidite iste galerije nalik onima iz 19. stoljeća".

...Galerije koje bi bile savršene za izlaganje tradicionalnijih umjetnina muzeja iz njegove zapadnjačke ili impresionističke zbirke. Umjesto toga, Libeskind je kustosima ponudio nagnute zidove, uske uglove i stropove različitih visina. Kritičari kažu da je to već dovoljno da kustose dovede u duboku depresiju. Kustosica Ann Daly kaže da je odlučila ne stvarati mišljenje unaprijed kada je čula da je arhitekt zgrade Daniel Libeskind. "Znala sam muzej u Berlinu, koji je, po mom mišljenju, prekrasan primjerak skulpture sam po sebi. No, isto tako sam znala da su u Berlinu imali prilične probleme s postavama. Dakle, odlučila sam pričekati i vidjeti kako će to ovdje ispasti".

Ona i njezini kolege sudjelovali su u procesu dizajna, koristeći modele velikih razmjera za planiranje postave izložaka. Neka djela lebde nad podom, viseći na kablovima, neka koriste nadograđene vertikalne niše na Libeskindovima nagnutim zidovima. Ann Daly kaže da su novi prostori i kustosima pružili izazov da počnu o postavama misliti drugačije. "Mislim da je to navelo ljude da budu kreativniji i maštovitiji nego što bi bili u bijelom kockastom prostoru. Svi smo dali od sebe više nego što smo mislili da možemo".

Kustosica moderne i suvremene umjetnosti Dianne Vanderlip pokazuje jedan od takvih tipičnih atipičnih prostora – ne samo što je zid nagnut, nego je jedva na metar udaljenosti od isto tako nakrivljenog vanjskog zida. 'Što se može učiniti s takvim ogromnim, ekscentričnim zidom,' pita ona i odmah i pokazuje na odgovor: u tom se prostoru sada nalazi neonsko umjetničko djelo, čije se svjetlo reflektira od nasuprotnog zida, bez da ijedno susjedno umjetničko djelo izlaže opasnosti od štete od svjetlosti.

Ova kustosica kaže da moderna djela izgledaju vrlo dobro u Libeskindovoj zgradi jer i umjetnici dijele njegovo uvjerenje da prostor u kojemu se nalazi umjetničko djelo mora i sam biti umjetničko djelo. Uz to, dodaje ona, nagnuti zidovi dozvoljavaju neuobičajena zbližavanja umjetničkih djela. "Ne znam baš za mnogo mjesta gdje na jednoj strani možete vidjeti djelo apstraktnog ekspresionizma, a da istodobno gledate u pop-art. I, pogledajte – to funkcionira, i to sjajno".

Uspinjući se u Libeskindon ogroman atrij, posjetitelja upravo bombardiraju takvi kontrasti: stepenice vode u prostor blještavo bijelih zidova i crnog granitnog poda, obasjanog blagim svjetlom iz prozora okrenutih prema istoku. Libeskind ovaj prostor smatra otjelotvorenjem teme čitave zgrade: arhitektura upada u oči, ali ne zasjenjuje umjetnost. Sama zgrada će se i dalje razvijati, smatra Daniel Libeskind, koji kaže da ona nije stvorena da bi bila samo kontejner za umjetnička djela ili lijepa fasada. Premda će vanjski zidovi ostati isti, konfiguracija izložbenih prostora mijenjat će se u skladu s promjenama postava.

XS
SM
MD
LG