Tvrdnja Sjeverne Koreje da je testirala nuklearnu napravu samo je pojačala desetljećima dugu napetost ove izolirane zemlje sa Sjedinjenim Državama. Prije godinu dana novinaru Glasa Amerike Louisu Ramirezu dopušteno je da posjeti ovu marksističku državu gdje autoritarna vlast promiče imidž Sjedinjenih Država kao moćnog i agresivnog neprijatelja. Ta politika pomaže legitimizirati vladavinu Kim Jong Ila u zemlji uništenoj katastrofalnim vladanjem.
Sjevernokorejance se od kolijevke uči da se boje, mrze i ne vjeruju Sjedinjenim Državama. Ti osjećaju su evidentni u riječima vodiča u Ratnom muzeju Pjongjanga. Ona kaže da njena zemlja ima pravo kad ne dopušta većem broju Amerikanaca da je posjete. "Ne možemo vjerovati Amerikancima, jer nam do danas nanose štetu, veliku štetu. Upali su u našu zemlju, neke su ljude pobili, pucali su i pljačkali i svaki put Amerikanci su se ponašali loše pred našim narodom. Tako da im ne možemo vjerovati. Tako da im ne možemo dopustiti da nas posjećuju".
Provela je malu skupinu američkih novinara kroz ovaj muzej u listopadu prošle godine pokazujući izloške koji "tvrde" da su Sjedinjene Države započele Korejski rat i da su koristile biološka oružja – dvije tvrdnje koje povjesničari izvan Sjeverne Koreje opisuju kao čisti plod mašte, bez ikakve podrške u neovisnim istraživanjima…Međutim, stoga što Pjongjang zabranjuje bilo kakav pristup stranim informacijama, Sjevernokorejanci vjeruju u ono što čitaju u svojim povijesnim knjigama…Analitičari tvrde da vlada Kim Jong Ila promiče protu-američke osjećaje kao nužne za nacionalnu koheziju, kojoj opasno prijeti uništena ekonomija i posljedice velike gladi…
Stručnjak za istočnu Aziju Robert Ross s Koledža Boston kaže kako je to očigledno u stalnoj medijskoj propagandi Kimove vlade, kao i u količini dragocjenih resursa koje troši na ogromnu vojsku za koju tvrdi da će se možda morati boriti sa svojim hladnoratovskim neprijateljem – Sjedinjenim Državama. "Mislim da Sjeverna Koreja vjeruje da nema izbora. Ta se propaganda širi i omogućuje im da mobiliziraju stanovništvo. Uz sustav kontrole kakav postoji u Sjevernoj Koreji, vlast može izmisliti neprijatelja kad god to poželi".
Kad je predsjednik Bush proglasio 2002. godine Sjevernu Koreju dijelom "Osovine zla", analitičari kažu da je Pjongjang pronašao novu mogućnost da prikaže Ameriku kao neprijatelja. Otada Kimova vlada tvrdi da radi na razvoju nuklearnog oružja iz straha od američkog napada. Predsjednik Bush je opetovano izjavljivao da Sjedinjene Države nemaju nikakvu namjeru napasti Sjevernu Koreju i da traži rješenje za korejsku nuklearnu krizu međunarodnim pregovorima.
Pukovnik sjevernokorejske vojske Kim Gwan Gil pratio je američke novinare u autobusu na putu za Demilitariziranu zonu. On očigledno ne vjeruje američkim uvjeravanjima. Kaže kako smatra da su američki zahtjevi da Pjongjang odustane od nuklearnog oružja uvreda sjevernokorejskog ponosa. "Misle li Amerikanci da korejski narod nema samopoštovanje? Ne možemo prihvatiti da nam Amerikanci kažu kako mi moramo učiniti prvi korak. Mi Korejanci cijenimo svoj dignitet" – kaže pukovnik Kim.
Sjevernokorejanci su prilično nejasni u svojoj definiciji termina "neprijateljska politika", međutim ona se najčešće odnosi na nazočnost oko 30 tisuća američkih vojnika na Korejskom poluotoku. Te postrojbe se tamo nalaze na zahtjev južnokorejske vlade od završetka Korejskog rata. Međutim, tu činjenicu Sjeverna Koreja ne uvažava. Pjongjang tvrdi da je američka nazočnost jedini razlog kontinuirane podijeljenosti tog poluotoka.
Unatoč službenog neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama, neki Sjevernokorejanci, kojima je bio dopušten kontakt sa skupinom američkih novinara, rekli su da bi voljeli posjetiti Sjedinjene Države jednog dana. Neki u privatnom razgovoru izražavaju divljenje prema američkoj ekonomskoj moći i tehnološkim dostignućima kao što je Internet. Ipak ograničeni broj Sjevernokorejanca povremeno ima manji uvid u američki stil života putem prokrijumčarenih filmova i drugih informacija. Elita pak ima pristup američkim filmovima jer je Kim Jong Il poznat kao veliki filmoljubac s velikom kolekcijom filmova. A na kraju našeg puta autobusom skupina naših sjevernokorejskih pratilaca pjevala je naslovnu temu iz popularnog hollywoodskog filma Titanic.