"Izgubljena bomba" je kolokvijalni izraz koji se koristi kad se govori o materijalu za nuklearnu bombu - ili čak konkretnom nuklearnom oružju – koje nije na prikladni način osigurano ili se ne može utvrditi gdje se nalazi.
Stručnjaci smatraju da opasnost leži u tome da bi ti materijali mogli biti ukradeni i prodani nekoj kriminalnoj ili terorističkoj organizaciji koja bi potom od njih izradila neki primitivni oblik nuklearnog oružja…Matthew Bunn radi kao stručnjak za nuklearnu prijetnju i terorizam na Centru Belfer pri sveučilištu Harvard. On kaže da postoje četiri glavna čimbenika u procjeni koliko je nuklearna prijetnja urgentna u nekoj zemlji ili postrojenju.
"Prvo, količina materijala – tj. ima li dovoljno materijala za nuklearnu bombu ili ne? Drugo, kvaliteta materijala – hoće li ga biti odveć teško procesuirati za korištenje u bombi? Treće, razina mjera sigurnosti na nekom objektu i četvrto razina prijetnje na tom postrojenju."
Na temelju tih kriterija gospodin Bunn i drugi stručnjaci – kao što je Daryl Kimball, čelnik privatne Udruge za kontrolu naoružanja – smatraju da najveću zabrinutost posljednjih 15 godina predstavlja Rusija.
"Tijekom komunističkog doba, Rusija je imala relativno dobar sustav sigurnosti koji je provodio KGB kako bi se osigurala ruska prilično velika mreža istraživačkih postrojenja i vojnih instalacija. Međutim s propašću Sovjetskog Saveza i njegovim raspadom, sposobnost ruske vlade – a posebice vlada u nekim bivšim sovjetskim republikama – da osigura nuklearne materijale je znatno umanjena."
Međutim, stručnjaci kažu da od pada Sovjetskog Saveza 1991. godine Sjedinjene Države pomažu Rusiji da osigura tzv. "izgubljene nuklearne bombe". David Mosher je stručnjak za nuklearna oružja pri Korporaciji Rand.
"Sjedinjene Države su potrošile mnogo novca kako radeći s Rusijom na tome da se materijali i oružja uskladište na sigurno i da se konsolidira skladištenje na manjem broju lokacija. Na kraju Hladnog rata, ti su se materijali nalazili raspršeni po cijeloj Rusiji na mnogim mjestima. Pomagalo se Rusima da demontiraju stara oružja tako da se rastave ona koja se ne koriste. I nešto od tog fisijskog materijala su kupile Sjedinjene Države kako bi ga pretvorile u nuklearno gorivo."
Gospodin Mosher kaže da problem s ruskim "izgubljenim bombama" nije ni izbliza toliko težak kao što se ranije smatralo. Međutim, po njegovom mišljenju, zemlja koja mora striktno osigurati svoj nuklearni arsenal jest Pakistan.
"Zato jer u Pakistanu postoji radikalni islamizam, a neki dijelovi pakistanske vlade su naklonjeni tim snagama, postoji zabrinutost da bi tijekom eventualnog vojnog udara ili nekog drugog sličnog problema u Pakistanu, kontrola nad tim oružjima mogla doći u ruke radikala koji bi ih potom mogli koristiti protiv svojih neprijatelja na poluotoku – a to je Indija - ili pak protiv interesa Sjedinjenih Država i drugih zapadnih zemalja."
Daryl Kimbal iz Udruge za kontrolu naoružanja kaže da se Sjedinjene Države i Pakistan bave pitanjem nuklearne sigurnosti.
"Vlada Sjedinjenih Država vrlo tiho, iza scene, razgovara s dužnosnicima vlade Perveza Musharrafa o određenim strategijama za osiguravanje pakistanskih nuklearnih postrojenja. Međutim, što su Sjedinjene Države uspjele učiniti i koliko je pri tome Pakistan surađivao znade tek mali broj ljudi unutar američke administracije."
Analitičari kažu da je glavna zabrinutost da bi netko tko radi na nekom nuklearnom vojnom ili civilnom postrojenju mogao prodati nuklearne materijale nekoj terorističkoj organizaciji. Međutim, Matthew Bunn sa sveučilišta Harvard kaže da se to još nije dogodilo.
"Nismo svjesni nijednog slučaja u kojem bi visoko obogaćeni uran ili plutonij, koji su osnovni sastojci nuklearne bombe, došli u ruke terorista. To ne znači da do toga nije došlo, već samo znači da mi o tome nemamo dokaza. "
Analitičari kažu da bi trebalo nekoliko kilograma plutonija ili oko 20 kilograma obogaćenog urana za izradu nuklearne bombe. Zasad dokumentirani slučajevi prodaje ovih materijala "na crno" govore tek o količinama od nekoliko grama. Gospodin Kimball kaže da bi za neku terorističku organizaciju bilo vrlo teško nabaviti nuklearne materijale.
"To bi tražilo vrlo složenu, dobro financiranu organizaciju da dođe do značajnijih količina plutonija ili obogaćenog urana za izradu bombe. Potom morate shvatiti da bi takva organizacija trebala imati znanje ili unajmiti stručnjaka da proizvede nuklearno oružje."
Kimball i drugi stručnjaci vjeruju da je najbolji način osiguravanja da "izgubljene bombe" ne padnu u pogrešne ruke to da vlade odvoje veće resurse i tješnje surađuju u uspostavi još striktnijih mjera sigurnosti oko objekata u kojima se pohranjuju nuklearni materijali.