Znači li vam išta ime Thomasa Midgleyja? Bio je inženjer strojarstva, s diplomom sa sveučilišta Cornell, ali više ga je zanimala kemija. Radeći za General Motors, Mr. Midgley je izumio aditiv zvan tetra-etil olovo, dodaje se benzinima za poboljšanje oktanskog broja, što je razvoju američke “cestovne kulture,” koja je tada, 1921., još bila u povojima, dalo, naravno, ogromno ubrzanje – bitno poguralo automobile uzbrdo, a na ravnome mogli su sada sa više od 50 milja na sat, bez onog lupanja u motoru i njegovog hripanja.
Dodatak olova benzinu rezultirat će, naravno, ogromnim količinama olova u atmosferi i utjecati na zdravlje ljudi i njihovu životnu sredinu u cijelom svijetu.
Ni deset godina nakon svog prvog izuma, točnije – 1930., Midgley nas je još upoznao i sa cijelom velikom “Freon family,” obitelji klorofluorougljika, inertnih kemijskih spojeva koji služe kao rashladne stvari pa su tako i hladnjaci, zamrzivači, klima-uređaji... postali realnost u našim životima i domovima. Isto tako i proizvodi poput insekticida, dezodorana, sredstava za bojenje, dezinfekciju, inhaliranje... koji se primjenjuju u obliku aerosola, a njihovo raspršivanje ne bi bilo moguće bez klorofluorougljika.
Iako su Midgleyja hvalili i slavili u vrijeme njegovih otkrića, na njegovo nasljeđe danas gledamo nešto drugačijim očima. Kako je to jedan povjesničar već rekao: “Midgley je na atmosferu imao više utjecaja od bilo kojeg živog bića, bilo kojeg drugog organizma, u cijeloj povijesti našeg planeta.”
Ne samo da imamo hladnjake, zamrzivače i klima-uređaje nego se, zbog štete koju su ozonskom omotaču nanijeli izumi Thomasa Midgleyja, svi sada, i tko zna još koliko dugo, unatoč sporazumu iz Montreala, moramo mazati svim onim zaštitnim uljima i kremama.
U kalifornijskom mjestu Redondo Beach, kraj velikog mola, stoji spomenik, s poprsjem jednog muškarca, a na ploči ispod, ove riječi: George Freeth, 1883. -1919. Prvi surfer u Sjedinjenim Državama. Rođen u Honoluluu, na Havajima, havajsko-irskog porijekla. Oživio drevnu polinezijsku umjetnost surfinga.
Freeth, kojemu se na Havajima, 1907. godine i Jack London divio, u južnu je Kaliforniju iste te godine i došao zahvaljujući činjenici da je Londonov opis naveo kalifornijskog željezničkog magnata Henryja Huntingtona da Freetha, kojega je pratila reputacija “čovjeka koji može hodati po vodama,” pozove u Kaliforniju i iskoristi kao atrakciju, kao reklamu svojoj upravo izgrađenoj željezničkoj pruzi od Los Angelesa do Redonda. Freeth je prihvatio poziv Huntingtona, a žitelji Los Angelesa, na tisuće njih, nisu mogli dočekati da se popnu na vlak, odu do plaže Redonda i vide “prvog surfera u Kaliforniji i cijelim Sjedinjenim Državama.”
London je ovako bio pisao: “Vidio sam ga kako reže u veliki val i jaši ga, stojeći na dasci, gotovo nehajnog držanja... mladi bog, preplanuo od sunca.”
Bilo je to, naravno, puno prije Midgleyjevih klorofluorougljika. George Freeth je bio čovjek škrt na riječima, još više na osmjesima, ali zato je imao tijelo Adonisa. Njegovim nonšalantnim, Praksitelijanskim pozama božanstvenog Georgea, majstora nemirnih voda, naročito su se divile mlade dame Los Angelesa koje su u Redondo i hrlile vlakom Henryja Huntingtona.
Freeth je umro u 35. godini života, nakon što je spasio tko zna koju po redu žrtvu razljućenog Pacifika, jer George Freeth, legendarni surfer, bio je i profesionalni spasilac kojemu je, za spašavanje cijele posade jednog japanskog ribarskog broda u zaljevu Santa Monica, uručena bila Kongresna medalja...ali odnijela ga je influenza, i tako je otišao jedan od južnoj Kaliforniji najdražih, ali ostatku svijeta manje poznatih junaka. Većina popularizaciju surfinga u Kaliforniji pripisuje havajskom surferu po imenu Duke Kahanamoku, ali puno prije Dukea (i puno prije Beach Boysa) bio je George Freeth, prvi “surfer dude,” pravi “otac suvremenog surfinga.” Iz južne Kalifornije, ideja Freethovog jednostavnog svijeta načinjenog od mora i neba, proširila se mnogim drugim zemljama.
Ne željeznica, već Eisenhowerov sustav cesta - gusta mreža transkontinetalnih prometnica, takozvanih Interstate Highways, Međudržavnih autocesta - kojom je, pedesetih godina, bio zamijenjen neadekvatni krpež postojećih ruta, omogućila je Amerikancima da putuju uzduž i poprijeko zemlje u udobnosti svojih automobila. Dwight Eisenhower je, istina, u onim starim cestama vidio, u prvom redu, veliku obrambenu slabost zemlje ukoliko bi brza mobilizacija bila potrebna, ali prijetnje hladnoga rata od manje su važnosti zadnjih desetljeca; Ikeov sustav brzih Međudržavnih prometnica, koji ove godine bilježi pedeset godina postojanja, omogućio je da ljetna cross-country putovanja postanu omiljena američka institucija.
A prirodoslovac John Muir, utemeljitelj američkog pokreta za zaštitu prirodnog okoliša, bio je, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ključan u proglašavanju milijuna i milijuna jutara zemlje nacionalnim parkovima i šumama kao i promicanju ideje među Amerikancima da i hodanje, planinarenje, logorovanje, a ne samo vožnja automobilom do raznih čuda prirode, mogu biti dobra zabava.
Iako je Benjamin Franklin, jedan od očeva-utemeljitelja Sjedinjenih Država, svakako njihov prvi izumitelj i znanstvenik, još 1784. godine predložio pomicanje kazaljki sata, ljeti, za jedan sat uanprijed, ta njegova ideja nije u Americi prošla ništa bolje od one njegove druge – da puran bude nacionalni simbol zemlje. Amerika će ideju o ljetnom vremenu prihvatiti tek puno kasnije, nakon Njemačke i Britanije i nakon većine drugih zemalja Evrope, tek po svom ulasku u prvi svjetski rat, 1917. godine. A Franklin je na sjajnu zamisao došao nekih 130 godina prije nego što je Britanac William Willett svoju preporuku za uvođenje ljetnog vremena podnio britanskom Parlamentu.
General John Logan, međutim, zaslužan je za to što ljetna sezona u Americi počinje, neslužbeno, na Memorial Day, Dan Palih, dakle – već tridesetog svibnja. Lohan je bio zapovjednik vojske Republike, a 1868. stao je na čelo Organizacije veterana Unije i 30. svibnja proglasio državnim blagdanom Amerike.
Što bi ljeto bilo bez sladoleda? No, dobro, sladoled nije još jedan od američkih izuma. Povijest sladoleda puna je misterija, pise Marylin Powell, u upravo objavljenoj knjizi Ice Cream, The Delicious History, Slatka povijest sladoleda. Ništa manje nije zagonetno ni njegovo porijeklo. Je li sladoled Neron izumio (ne baš vjerojatno), Sirijci (moguće), Talijani (oni bi svakako tako voljeli) ili je za sladoled odgovoran Marco Polo? On je nešto slično vidio u Kini, možda je recept natrag sa sobom i donio. Je li porijeklo sladoleda kinesko? Powell piše: “Moguće... možda...vjerojatno.”
Ali kad je u pitanju izum korneta za sladoled, ne papirnatog ili metalnog nego onog jestivog, slatkog, onda je to St. Louis, sigurno. Eh, sad, je li to baš bio Abe Doumar, libanonskog porijekla, ili Italo Marchiony, talijanskog, ili Ernest Hamwi, sirijskog, ili David Avayou, turskog... tko je prvi prijavio patent, to pitanje i dalje ostaje vrlo kontroverzno. Ono što pouzdano znamo – sladoled se prvi puta počeo prodavati u kornetu 1904., na Svjetskoj izložbi u St. Louisu....