Mnogi od vas sjetit će se.....Ranije, ove godine, američko-australski tandem htio je preko Jadrana, od Splita do Pescare, kajacima. Nisu uspjeli, no ne zato što nisu bili pripremljeni za takvo putovanje ili zato što ih je u toj nakani spriječila bura nego zato što im to nije dopustila splitska Lučka kapetanija. Nedaleko Palagruže zaustavila ih je pomorska policija i vratila jer, kako je rečeno, “nisu imali dopuštenje za napuštanje hrvatskih teritorijalnih voda”. Ogorčeni, kajakaši su to javno prokomentirali ovim riječima: “Uskogrudi birokrati...Staljin i Tito bi bili ponosni.”
Pisali su o tome neki hrvatski listovi, zatim više američkih i australskih, no sve je to bilo u ožujku/travnju. Bilo pa prošlo, reći ćete, stara vijest, ali članak na istu temu objavljen je upravo i u ljetnom broju vodeće američke publikacije za sportove veslanja kanuima i kajacima, i jednog od vodećih časopisa te vrste u svijetu. Prilog pripremila i s jednim od dvojice kajakaša - Rayom Fuscom – razgovarala Jagoda Bush......
Časopis Paddler Magazine, službena publikacija Američke udruge kajakaša i kanuista, u svom ljetnom broju donosi članak pod naslovom: Hrvatska policija torpedirala put preko mora, s podnaslovom: Aparatčici proglasili prijelaz Jadrana, kajacima, opasan, stoga strogo zabranjen.
Ray Fusco i Shane Braddock bili spremni za 300 km dugi put preko Jadrana, piše dalje u članku. U ožujku, dokazali da su dorasli i buri i 70 km dugom putu preko otvorenog mora samo da bi kapitulirati morali pred silom na koju nikad nisu računali niti je očekivali - lučkim kapetanom, čija je samovolja, u tvrdom, sovjetsko-militarističkom stilu, nadživjela i rat i desetljeće reformi i samu Jugoslaviju. “Na dan kad je trebalo prijeći otvoreni dio mora,” piše Paddler Magazine, “dvojica su kajakaša, kako je izgledalo, imala i naklonost Posejdona – vjetar u leđa, jačine 25 čvorova, valove visoke do tri metra i bili samo nešto više od 3 km udaljeni od talijanskih teritorijalnih voda, odnosno samo 30-ak km od talijanske obale kad su hrvatske vlasti naredile da kajakaše treba okrenuti i vratiti natrag.”
“Bili smo privedeni kao kriminalci,” rekao je, za Paddler Magazine, Ray Fusco, dugogodišnji i iskusni kajakaš i predsjednik američke Trgovinske udruge veslačkih sportova. “Morali smo se nositi s bivšim komunističkim vlastima Hrvatske... snažnim vjetrovima... i ignorancijom kad je u pitanju sport kajakaštva.....Trijumfirali su birokracija i neznanje.” Da postavimo, prvo, stvari u pravu perspektivu, rekao je Ray za Glas Amerike....
Ray Fusco: “... Morski kajak, morsko veslanje, sport je i industrija koji su već ostvarili ogromne podvige, ogromne uspjehe.....Primjerice, Ed Gillete veslao je, kajakom, sam, od San Diega do Havaja, to je put dug gotovo 5.000 km, Jadran nije širi od 400 km, gledano u općem kontekstu, Jadran može biti beznačajna voda. Paul Caffin je, sam, veslao oko kontinenta Australije, prije dvije godine, to je već puno značajnije. Drugi su, na isti način, oplovili Irsku, Veliku Britaniju, južni i sjeverni otok Novog Zelanda, Tasmaniju, oko Horna, najjužnijeg rta Južne Amerike...kajakaši slijede migracijskim putevima kitova od države Washington do Kalifornije...to su sve fenomenalni poduhvati u povijesti veslačkih sportova. Čovjek to čini od pamtivjeka, putuje morem na vesla, istražuje ga. Svatko je to činio na svoj način. I prijelaz Jadrana trebao je biti važan poduhvat, kako za nas dvojicu tako i za sport općenito. Pa da nam, onda, jedan lučki kapetan i njegova samovolja zadaju toliko nevolja?!
Ray Fusco: “Točno, bura je snažan vjetar i treba ga poštovati kao i vremenske uvjete u ožujku. Kao iskusni veslači koji se pripremaju za takvu jednu ekspediciju, s punom ozbiljnošću i profesionalizmom, bili smo sami pripravni donijeti kritične odluke o sigurnosti i procijeniti naše sposobnosti, u smislu ostvarivosti ili neostvarivosti našeg cilja...
Ray Fusco: “Ali kapetan Lučke kapetanije nikad, nikad, nikad, nikad nije nam pružio priliku za razgovor, priliku da ga upoznamo s našim sposobnostima, iskustvom i vještinama, našim pripremama. On je jednostavno izdao naredbu: Nećete ići! To je bilo potpuno nepravedno i neodgovorno i neinformirano, pokazalo je njegovo neznanje, o samom sportu i o nama.”
Slični problemi, dodaje Ray, mogu, naravno, iskrsnuti bilo gdje u svijetu; lokalne vlasti, budući da su odgovorne za vaše spašavanje, ukoliko do njega mora doći, izrazit će, možda, zabrinutost, ali itekako su voljne s vama surađivati i, sto je još važnije – uvijek su spremne za otvoreni dijalog, pružaju vam mogućnost da im iznesete svoj plan - kako ga kanite realizirati, jeste li spremni, svojim znanjem i sposobnostima i zdravom moći prosuđivanja, taj plan podržati i uspješno ostvariti. U Americi i u Australiji, sasvim sigurno, došlo bi do takvog dijaloga i dozvola bi bila, ili ne bi bila, izdana, ali isključivo na temelju vaših sposobnosti i iskustava, nikad proizvoljno ili, u kojem slucaju, na temelju, recimo, podmićivanja. To nije način na koji se posao drugdje obavlja.
Ray Fusco: “Jedan od problema je taj, istina, što je kajakaški sport donekle anomalija. Prema postojećim međunarodnim propisima ne postoje izravne i jasne, specifične odredbe o kajacima kao što postoje one o tankerima, ribarskim brodovima, itd. Ali ne za kajake, jer oni su plovila koje pokreće ljudska snaga, a to je velika razlika. ‘Sivo područje,’ dakle, u kojemu ne postoje određeni propisi i odredbe, pa ljudi često mogu donositi vlastite, proizvoljne zakone. Jedrilice mogu i smiju ploviti Jadranom, uploviti u talijanske teritorijalne vode, nastaviti do obale, ući u prvu luku, prijaviti se vlastima, sa svojim putovnicama. Svi koji plove to znaju, to piše u svim pomorskim vodičima, to je trebao znati,” kaže Ray, “i kapetan Lučke kapetanije u Splitu.”
On s nama, dalje će Ray, “nije niti razgovarao, a kamoli predočio moguće probleme, vrijeme, itd., te eventualne opasnosti. On je jednostavno, osorno i bez ikakvog razumijevanja ili znanja ili želje da s nama komunicira i više sazna, rekao – ne možete ići i to je bilo to. Nikad nije pitao– koliko i kakvog iskustva imate, kakav je vaš plan za nepredviđene okolnosti, po kojem vjetru možete veslati, koje maksimalne jačine, kakvu opremu imate, za praćenje vremena, za slučaj nužde, ništa od toga, samo – ne možete ići, vjetar puše! Pa nismo ni mi ludi, kaže Ray, da idemo po buri od 90 čvorova, to ni za nas ne bi bio baš jako zabavni prijelaz Jadrana. Mi buru poštujemo, mi smo profesionalni kajakaši, ali ne budale koje će riskirati živote.”
Osim što je to trebao biti test njihove vlastite izdržljivosti, Ray Fusco, Amerikanac talijanskog porijekla, i Shane Braddock, Australac s hrvatskim korijenima, željeli su, rutom koju su odabrali, odati poštu onima koji su izgubili živote pokušavajući, istim putem, pobjeći od komunističkog režima, ali i potaknuti razvoj pustolovnog turizma na Jadranu i - slijediti jednom drevnom stazom lokalnih ribara.....
Ray Fusco: “Slijedili smo povijesnu ribarsku rutu, od Komiže do Palagruže, što nitko nije činio godinama, naše zanimanje za povijesno nasljeđe bilo je očito i lijepo prihvaćeno, prišli su nam s idejom da slično ponovimo s komiškim falkušama. S jedne strane, doživjeli smo lijepe i nezaboravne trenutke, Shane i ja smo, eto, na neki svoj način, i iz više raznih razloga, željeli povezati naše zemlje. Za nas, cijela priča i dalje ostaje lijepa, Hrvatska je predivna, imali smo divnih susreta.... S druge strane, očito razočaranje, zbog otpora i nesuradnje vlasti.
Hoće li ponovno pokušati?
Ray Fusco: “U posjet da, ali nisam siguran da bih pokušao istu stvar, s kajacima. U planu su druga mjesta – oko Madagaskara, od Venecije do Genove, sa Shaneom preko gibraltarskog tjesnaca...puno je, u svijetu, još drugih i zanimljivih puteva.”
Paddler Magazine ima preko 90.000 pretplatnika i dodatno čitateljstvo od nekoliko stotina tisuća. Budući da su apsurdna iskustva dvojice kajakaša, Raya Fusca i Shanea Braddocka, prenijeli i drugi časopisi specijalizirani za veslačke sportove, ovo je jedna medijska slika Hrvatske, ovog ljeta, koja nije pozitivna.
Ona stara komiška - “Ako hoćeš-možeš,” nije se ovaj puta ostvarila.