Linkovi

The Producer:  John Hammond and the Soul of American Music, Dunstana Priala, prva biografija legendarnog impresarija i glazbenog producenta


John Hammond and the Soul of American Music, naslov je upravo objavljene knjige novinara Dunstana Priala, prva biografija legendarnog impresarija i glazbenog producenta Johna Hammonda koji je “otkrio” neke od najpoznatijih imena jazza, ali i rock-and-rolla.

Temeljeno na razgovorima s glazbenicima, kolegama, članovima obitelji, ali i na Hammondovoj autobiografiji John Hammond on Record, iz 1977. godine, knjiga novinara Associated Pressa Dunstona Priala – Producent: John Hammond i duša američke glazbe uzbudljiva je i napeta priča o glazbi, novcu, slavi, rasnim sukobima....priča čija radnja se odvija u glazbenim studijima i u noćnim klubovima.

Ime Johna Hammonda mnogim ljubiteljima glazbe nije nužno poznato, ali iza imena niza dobro poznatih američkih glazbenika 20. stoljeća sasvim sigurno stoji ime Johna Hammonda.

Hammond je jedna od najfascinantnijih i najznačajnijih ličnosti Amerike 20. stoljeća, vrlo moguće - NAJutjecajniji impresario i glazbeni producent u povijesti američke popularne glazbe – ne zato što su svi koje je otkrio imali izuzetno uspješne karijere i ne zato što je on sâm bio izrazito uspješan kao glazbeni producent, jer to nije bio, barem ne, u toj ulozi, kako je danas razumijemo, nego zato što je imao nepogrešivi nos za otkrivanje talenta, zato što je imao fenomenalno, upravo nevjerojatno uho i osjećaj za glazbu, za ono što je dobro i originalno.

Hammond se nekako uvijek našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. I svaki put je znao što činiti kad mu se za to pružila prava prilika.

Zatekao se u klubu Monette’s, u Harlemu, jedne večeri 1933., kad je tamo nastupala Billie Holiday. Još nepoznatu, Hammond ju je odmah odveo u studio i napravio neke od njenih najranijih snimki. Našao se jednom prilikom u Oklahoma Cityju, na kratko, ali dovoljno dugo da čuje gitarista Charlijea Christiana. Lansirao je karijeru Bennyja Goodmana, a jedne večeri, kad ga je zatekao u domu Mildred Bailey, u Queensu, zajedno sa crnačkim pijanistom Teddyjem Wilsonom, uvjerio je Goodmana da Wilsona uzme u svoj bjelački orkestar, i ne samo Wilsona nego onda još i vibrafonista Lionela Hamptona, i na taj način utjecao na stvaranje prvog rasno integriranog orkestra.

Da je samo to postigao ili da je samo Christiana ili Billie Holiday otkrio, John Hammond bi u američkoj glazbi 20. stoljeća već imao zasluženo mjesto. No, u razdoblju od 30-ih do sredine 80-ih godina, koliko je trajala njegova karijera, osim što je s Billie Holiday napravio prve snimke i napravio one zadnje studijske s Bessie Smith, otkrio bluesmena Roberta Johnsona i uvjerio Counta Basieja da napusti opskurnost Kansas Cityja i dođe u New York, John Hammond je još, organiziranjem legendarnog koncerta u Carnegie Hallu, 1939. godine, pod nazivom “Od crnačke duhovne do swinga,” jazz i etablirao kao originalni američki glazbeni izraz, a pomogao i u osnivanju Newport Jazz festivala.

Rođen u prosincu 1910., u New Yorku, u upravo smiješno bogatoj obitelji – njegova je majka, naime, bila jedna od Vanderbiltovih - Hammonda su cijelog života zanimale, ističe Dunston Prial, samo dvije stvari – američka popularna glazba, jazz posebno, i društvena reforma - građanska prava američkih crnaca.

U petokatnoj obiteljskoj palači na Manhattanu slušali su samo klasičnu glazbu, ali Hammond je vrijeme radije provodio u podrumu, sa crnačkom služinčadi, slušajući njihovu pjesmu, i u crnačkim klubovima u Harlemu. Još u svojim mladim godinama vodio je kampanju za rasnu jednakost u svijetu glazbe, ali i daleko izvan tog svijeta.

Hammond je vrlo rano shvatio, piše Prial, da je u toj glazbi bilo nešto posebno, nešto jedinstveno američko, da su je stvarali ljudi koji su propatili puno i da su je svirali i pjevali za one kojima je ista realnost bila poznata iz vlastitih iskustava. Bila je to glazba od onih i za one koje je boja kože držala na dnu američke društvene ljestvice. Kroz tu glazbu, Hammond je shvatio kako su ogromne bile društvene razlike koje su njega dijelile od slugu u podrumu.

U promicanju građanskih prava i rasne integracije u popularnoj glazbi Hammond se služio isključivo vlastitim novcem i utjecajem. Njegova je plaća, piše Prial, kao producenta, koji je uglavnom radio za Columbia Records, ali i za neke manje izdavačke kuće – Majestic, Keynote i Vanguard – uvijek bila skromna i nikad, osim u zadnjih nekoliko godina svog života, nije primao tantijeme od ploča do čijeg snimanja ne bi niti došlo da nije bilo njega. Njegov posao cijelog života, piše Prial, kao da je bio samo i isključivo pro bono, samo za javno dobro. “Hammond je bio čovjek koji je rano u životu odlučio da će život posvetiti onome što najviše voli i onome što mu najviše znači – glazbi i rasnoj jednakosti u glazbenoj industriji. I te dvije stvari je cijelog života promicao s puno strasti.”

Zapanjujuća je već i lista glazbenika koju je Hammond složio tridesetih godina, kad je njemu samom bilo tek dvadeset. Bili su to neki od najtalentiranijih glazbenika ranog jazza. A onda, puno kasnije, u drugom činu svog života, onda kad je jazz morao ustupiti mjesto popu i rocku, Hammond će još otkriti Boba Dylana (s Hammondom je, piše Prial, snimio svoj prvi album za 402 dolara), Arethu Franklin, Pete Seegera, Brucea Springsteena (pojavio se jednostavno jednog dana u Hammondovom uredu s nekakvom starom, raštimanom gitarom u rukama..... Zadnji kojega je John Hammond otkrio bio je teksaški gitarist Stevie Ray Vaughan, s njegovim Double Trouble, 1983., kad su Hammondu bile 72 godine.....

Hammond je znao što Amerika želi slušati prije nego što je to Amerika znala, piše Dunston Prial u John Hammond and the Soul of American Music.

XS
SM
MD
LG