Nedavno je u Washingtonu zavrsio medjunarodni festival eksperimentalnog kazalista poznat pod imenom Fringe Theater Festival. Vise o tom kazalisnom dogadjaju u prilogu Andrewa Barocha....
U sredistu Washingtona, pred kazalistem Warehouse, u kojemu je vise pozornica, publika ceka da se otvore vrata kazalista.... Evo nekoliko reakcija iz publike:
"Jucer smo vidjeli tri predstave...Sad idemo na ovu – dvije zene plesu, viseci sa stropa....."
"Toliko je raznih stvari za vidjeti. Toliko raznih izvodjaca, iz toliko raznih mjesta i s toliko raznih predstava. I nikad ne znate sto vas ceka – mozda sjajna izvedba, mozda totalni promasaj. Ali pogledajte samo koliko ljudi dolazi, to je divno."
Publika ulazi u manju prostoriju, samo 30-ak sjedista – neki su tako blizu pozornice, tako blizu glumice da je gotovo mogu dotaknuti. Na njoj haljina i frizura kakve su se nosile 40-ih godina jer ona i glumi jedan lik iz poslijeratnog Londona.
"Bilo je cudno...nitko nije znao sto nosi iduci dan, hoce li njihova kuca jos uvijek biti cijela ili ce je raznijeti bomba. Ali svi su se nekako zajedno drzali, ljudi su marili jedan za drugoga. Medjusobno su svi razgovarali, komunicirali, moglo se razgovarati i s onima iz visih slojeva. Znate, oni i nisu tako losi kad ih jednom upoznate."
Na jednoj drugoj pozornici, neka druga glumica prica publici kako je bila u baru i onda u kasni sat isla doma sama....
"Neku vecer sam, tako, otisla van....popila koju vise...ma, nije bilo nista strasno, ali popila sam dovoljno da mi je bilo svejedno gdje hodam ulicom..."
Na trecoj pozornici, jedan visoki, mrsavi tip u trapericama i s kaubojskim sesirom, s osmjehom na licu prica pricu o svom ocu...
"Bio je kao John Wayne, nosio veliki kaubojski sesir i cizme....Pitao bi me tako: Hej, Jimmy, a jesi li ti ikad pusio onaj wacky tobackee?....Ja vise ni ne trazim od njega nesto posebno za Bozic, znam sto cu dobiti – Wrangler traperice....."
Festival eksperimentalnog kazalista odrzan je na 15 razlicitih lokacija u Washingtonu, uglavnom manjih, intimnih kazalisnih prostora. Prikazano je oko cetiri stotine predstava, sudjelovalo oko stotinu glumaca i izvodjaca...
"Festival ima vise znacenja. Cilj mu je da bude sto otvoreniji prema umjetnicima, tada postaje sinoniman s eksperimentalnim predstavama."
Festival je poceo u Skotskoj, u Edinburgu, 1947. godine, kad su glumci iskljuceni iz jednog traditionalnog kazalista odlucili da ce svoje predstave odrzavati, vani, ispred kazalista. Njihove su predstave bile nekonvencionalne i tako se rodila ideja za festival avangardnog kazalista. Danas se odrzava u Kanadi i diljem Sjedinjenih Drzavama, u gradovima kao San Francisco, Minneapolis, Chicago, New York, Philadelphia....ove godine je po prvi put odrzan i u Washingtonu.
Kaubojski glumac James Beard privukao je veliku paznju za trajanja ovog festivala. U stvarnom zivotu, on je rancer iz Kalifornije. Htio je biti glumac u New Yorku, ali svoj san o glumi morao je ostvariti na jedan drugi nacin. U New Yorku za njega nije bilo dovoljno posla, vise je vremena proveo radeci kao konobar po njujorskim restoranima. Previse audicija u New Yorku, kaze on, previse odbijanja: "Sve te audicije kroz koje morate prolaziti...to je lose. Nije dobro kad glumci nemaju kontrolu nad svojom sudbinom. A ja sma upravo to zelio i zelio sam pisati, napisati nesto svoje. Dojadilo mi je da stalno slusam negativne odgovore na tim audicijama. Ja ne mogu biti ono sto nisam. Ali imam svoj show i ono sto imam i sto jesam mogu pokazati bilo gdje. Bio sam na puno mjesta, nadam se da ce ih biti jos."
Direktor festivala Damian Sinclair kaze da su neovisni glumci poput Bearda kao stvoreni za festival avangardnog kazalista jer im festival pruza potpunu umjetnicku slobodu: "Mi ne odrzavamo audicije. Ja ne gledam video snimke njihovih ranijih nastupa, ne dobijam opise njihovih predstava, nista me od toga ne zanima. Festival je otvoren za svakoga. Zato i postojimo."
Na washingtonskom festivalu bilo je svega i svacega, od tradicionalnijih kazalisnih predstava do filma i gutaca vatre i maceva. Negativna strana festivala je niski budzet pa glumci cesto imaju problema tehnicke prirode kao lose osvijetljenje, ili su kazalisni prostori premali i zagusljivi ili su lokacije neobicne kao, recimo – lokalna baptisticka crkva i sinagoga.
Nista od svega toga nije moglo sprijeciti Bryana Neela da prevali 4.600 kilometara i u Washington dodje s Havaja, sa svojom vodviljskom predstavom u kojoj svira ukulele....
"Obozavam interakciju publikom....to ne mozete dobiti na televiziji ni bilo gdje drugdje, mene to inspirira i razgovarati poslije prdstave s gledateljima.....da li im se svidjalo to sto su vidjeli i culi ili nije, i zasto. Sve je to moguce dozivjeti samo na ovom festivalu."
Mnogi drugi sudionici desetodnevnog festivala takodjer isticu tu vezu, koju stvaraju s publikom i lokalnom zajednicom, kao nesto vrlo pozitivno. Susrecu organizatore, volontere, razne ljude. Festival je rezultat kolektivnih napora umjesto da je nekakvog natjecateljskog karaktera. Tu svi rade zajedno da bi i stvorili nesto zajednicko.
U malim prostorima – i zajednickoj potrazi za kreativnom energijom i uzbudljivim dozivljajem nastupa – festival avangardnog kazalista zblizava malo poznate glumce s publikom gladnom kazalista. See you at the next Fringe, Vidimo se na iducem Fringe festivalu, pozdrav je koji jedni drugima cesto upucuju na kraju.