Muzej američke umjetnosti Whitney, u New Yorku, ovog ljeta slavi 75. obljetnicu postojanja. Istodobno, u tijeku je i velika izložba koju muzej postavlja svake druge godine, Biennal 2006. Među izlošcima su neka vrlo kontroverzna umjetnička ostvarenja.
Par cipela ukrašenih krhotinama, beba čija je glava prekrivena igračkom-žabom, slomljena peta štikle … to su neka od djela izloženih na ovogodišnjem bijenalu, naslovljenom "Dan za noć". Naslov je uzet od poznatog filma Francoisa Truffauta, a, inače, 'dan za noć' je fotografska metoda korištenja filtera koji dnevno svjetlo učine nalik noćnom.
Kustosi kažu da je postava bijenala više od obične zbirke umjetničkih djela. Ona uključuje vrlo značajna djela koja pokazuju umjetničke odgovore na širok raspon estetskih, društvenih, političkih i kulturoloških fenomena. Toranj mira koji stoji u dvorištu skulptura, u otvorenom dijelu postave, primjer je takvog odgovora. Toranj je u Los Angelesu, 1966. godine, konstruirao Mark Di Suvero kao svoje izraz protivljenju vijetnamskom ratu. Toranj je ponovno uskrsnuo u Muzeju Whitney kao prosvjed protiv rata u Iraku. Di Suvero i njegov kolega umjetnik Rirkrit Tiravanija pozvali su dvjestotinjak umjetnika da sudjeluju u projektu, svaki s djelom na panelu veličine 60 puta 60 centimetara, koji bi bili postavljeni na toranj, te na zidove dvorišta skulptura.
U svom djelu Black Star Press, Kelly Walker prikazuje na velikim platnima temu rasnih nemira. Slike bjelačkog policajca i crnačkog mladića, postavljene pod kutom od 90 stupnjeva, trebale bi portretirati svijet okrenut na bok. Digitalno izmijenjene slike, s apstraktnim poškropljenim mrljama u simboličkoj crvenoj, bijeloj i boji čokolade, sugeriraju nasilje i kontraste, stapajući korupciju etičnosti i graffiti pop.
Ovogodišnja Nagrada Bucksbaum, vrijedna 100 tisuća dolara, dodijeljena je neimenovanom platnu Marka Bradforda. Slojevi miješanog medija prikazuju pop kulturu, odraženu kroz papirnate materijale koje je Bradford pokupio na ulicama Los Angelesa.
Muzej američke umjetnosti Whitney osnovala je 1931. godine Gertrude Vanderbilt Whitney, sa 700 umjetničkih djela u vlastitom posjedu. Svake dvije godine, muzej održava Bijenale Whitney, koji prikazuje djela manje poznatih suvremenih američkih umjetnika. Michael Hayes je kustos arhitekture u Muzeju Whitney: "Pokušavamo održavati pravu mrežu kontakata koja nam pomaže da uočimo obećavajućeg mladog umjetnika. Recimo, neki stariji umjetnik nas upozori na mlado ime čije bi radove vrijedilo pogledati. Isto je i s kustosima diljem zemlje – i oni nam ukazuju na nova lica umjetničke scene."
Usporedno s Bijenalom, ovog ljeta Muzej Whitney obilježava i 75. obljetnicu postojanja, između ostalog i prigodnom izložbenom postavom. Čitav peti kat muzeja posvećen je djelima Edwarda Hoppera, umjetnika koga se najčešće povezuje s Muzejom Whitney. Njegova je obitelj muzeju darovala 2500 njegovih platna, akvarela, grafika, te ilustriranih dnevnika. Curtis Foster je kustos crteža u Muzeju Whitney: "On je bio četrdesetih godina kada se počeo dobro prodavati i kada je mogao živjeti od svoje umjetnosti. Prema tome, ovakve slike, ustvari, su nastale kada je već bio zreo kao umjetnik. One se odlikuju poetičnošću svjetlosti, a i nekom neobičnom bezvremenošću … izgleda kao da je slika načas zastala između nečega što se dogodilo i nečega što će uslijediti. Hopperove slike su poznate po toj 'kinematičnosti'."
Muzej je ponosan i na svoju zbirku djela Alexandera Caldera, najveću u svijetu. On je tridesetih godina prošlog stoljeća bio pionir mobilno-stabilne skulpture. Koristeći se načelom ekvilibrija, Calder koristi žice i grede da bi stvorio potpuno pokretno ili potpuno statično umjetničko djelo. Jedan od njegovih najpoznatijih projekata je i "Calderov cirkus", minijaturna reprodukcija stvarnog cirkusa, izrađena od žice, pluta, drva, tkanine i drugih svakodnevnih materijala. Što zbog Hoppera, a što zbog Caldera, Muzej Whitney ovog je ljeta jedno od omiljenih odredišta za ljubitelje umjetnosti u New Yorku.