Nakon prikazivanja na filmskom festivalu u Torontu, u rujnu prošle godine, na filmskom festivalu Sundance, u siječnju ove godine, zatim na filmskom festivalu u Philadelphiji, u travnju, te na Međunarodnom filmskom festivalu u Seattleu, održanom u svibnju/lipnju, prije nekoliko dana – 21. lipnja – počeo se prikazivati u nekoliko američkih gradova, uskoro stiže i u kino-dvorane drugih. Dokumentarni film o jednom legendarnom kanadskom trubaduru nosi ime po jednom njegovom dobro poznatom songu.
I’m Your Man......Pjesnik. Pisac. Skladatelj. Pjevač. Ladies’ man. Čovjek “rođen s darom zlatnog glasa,” Leonard Cohen. Jedan od najboljih, najoriginalnijih i najutjecajnijih pjesnika i skladatelja svoje generacije, potekao s iste folk-scene 60-ih godina koja je dala Dylana i Joni Mitchell, iz istog Beat-razdoblja koje je dalo Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca, Cohen je svojom poezijom i svojim pjesmama, na teme ljubavi, erosa, Boga, izdaje, gubitka, usamljenosti i očaja, a i onim svojim dubokim glasom, “grobnim baritonom”... pridobio odano međunarodno sljedbeništvo i poštovanje i divljenje mnogih drugih glazbenika, od Diane Ross, R.E.M.-a, do Johnnyja Casha.
Prošli mjesec objavljena je i Cohenova nova zbirka poezije i crteža, Book of Longing, Knjiga žudnje, Zen-sažetak njegovog života, knjiga je nastajala nekih 20 godina. Naime, ona njegova prethodna – Book of Mercy, Knjiga milosti, izdana je 1984.
Berlin priprema festival Cohena, u kolovozu...Kompakt-disk s glazbom iz filma I’m Your Man izlazi potkraj srpnja. Čak nam je i princ Charles, u dokumentarnom filmu Tri princa, prikazanom na britanskoj televiziji prošlog mjeseca, otkrio jednu novu dimenziju svoje ličnosti kad je svojim sinovima rekao da voli Leonarda Cohena. Dva mlada princa nisu, naravno, nikad čula za Cohena.
A Cohen ima dosta razloga za slavlje u ovoj, svojoj 72., godini života.
Uz 70. mu je rođendan, lani, u siječnju, priređen koncert, u Sydney Opera House, koncert pod imenom “Came So Far for Beauty,” prema još jednoj njegovoj pjesmi, s nekima od glazbenika na koje su Cohenove pjesme imale dubokog utjecaja – Rufus Wainwright, Nick Cave, Beth Orton, Jarvis Cocker, Perla Batalla, Julie Christensen, Antony, Linda Thompson, Teddy Thompson...i niz drugih.
Producent koncerta bio je majstor eklektičnog glazbenog homagea, i majstor koncept-albuma, Hal Willner; dokumentarni film o koncertu snimila je australska redateljica, bivša glumica, Lian Lunson, ona je i za producenta albuma, zajedno s filmskom kompanijom Mela Gibsona. Film je slavlje trubadura, pjesmama i riječima. Cohenove pjesme izvode drugi, o Cohenu dirljivo govore drugi, ali govori i notorno povučeni Cohen.....
.....o svom dječaštvu, o očevoj smrti, o svojim počecima u Montrealu i drugim montrealskim pjesnicima, o svom prvom susretu s poezijom, za liturgije u jednoj sinagogi, o procesu pisanja, o Chelsey hotelu (svatko ga zna), o čaju i narančama s pravom Suzanne, o njujorškim klubovima, o vremenu provedenom u Zen budističkom samostanu, na kalifornijskom Mount Baldyju, o onom loše promišljenom albumu s Philom Spectorom – Death of a Ladies’ Man, govori Cohen (pjevač koji više govori nego što pjeva) i o svojim glazbenim sposobnostima - “nosio sam,” kaže, “naslov ‘pjesnika,’ možda sam to neko vrijeme i bio, onda mi je dodijeljen naslov ‘pjevača,’ iako sam sluha jedva imao,” govori o svojoj reputaciji Casanove – “bacala me u gorki smijeh onih 10.000 noći koje sam sam provodio, kad nisam imao nikoga,” govori o svom načinu odijevanja – “probao sam traperice,” kaže taj sin prodavača tekstila, “ali udobnije mi je bilo u odijelima.”
Blago samoironičan, Cohen u intervjuima šarmira, ali, tipično, malo otkriva. Spreman nam je pokazati isto onoliko koliko je odlučan pred nama i sakriti.
Iako je film laskav, pun hvale i priznanja, Cohen izgleda zatečen i iznenađen svim tim iskazima pažnje i obožavanja. “Ne kajem se ni zbog čega,” kaže, “a ne vidim ni razloga da sam sebi čestitam.” Ovo zadnje čini Bono, kad ga proglašava “našim Byronom, našim Shelleyjem, našim Keatsom.” Bono i Edge nisu sudjelovali na koncertu u Sydneyju, snimku Cohenove Tower of Song, kojom film završava, napravili su s njim u jednom njujorškom klubu.
“Temeljit, to nije,” piše, o filmu, David Germain, iz Associated Pressa, “ali ima dosta intervjua, anegdota, fotografija, arhivskog materijala, pjesama, za jedan relativno zanimljiv i privlačan portret tog ciničnog, mračnog pjesnika koji je postao tako osebujan i značajan glas popa.....Nije vjerojatno da će film imati odjeka izvan kruga odanih štovatelja ili da će Cohenu donijeti novih ljubitelja...Bono i Edge kažu, istina, neke lijepe stvari, ali obojica ponekad, svojim ekstravagantnim jezikom, svojim superlativima, pretjeruju. Nema potrebe da nas oni uvjeravaju u to da Leonard Cohen jest naš čovjek.”
S drugih strana čuju se i ove riječi - Kad se već radi dokumentarac o Leonardu Cohenu, treba onda pustiti njega da pjeva neke od svojih poznatijih stvari. Cohenov osebujan stil ne možemo čuti sve do samog kraja filma, a i onda uz U2....Njegovu glazbenu odsutnost tijekom cijelog filma, redateljica nadomješta intervjuima....Sve je to divno i krasno, ali čovjek doista poželi čuti Cohena kako izgovara riječi svojih pjesama.
Rolling Stone piše: U tom zbrkanom, ali čudesnom spoju dokumentarnog i koncertnog filma, Lian Lunson nas vodi do mjesta s kojega je moguće malo bolje vidjeti život i umjetnost kultnog trubadura.... Tek na kraju, Cohen diže i vlastiti glas u Tower of Song, Bono i Edge su uz njega. Ipak, dovoljno da svakoga, i starog, dugogodišnjeg obožavatelja i novoobraćenoga pošalje na izvor materijala, u Cohen Library, u knjižnicu Cohena, da potraži više od samog majstora.”
Lian Lunson ne odstupa od uobičajenih formula prema kojima se radi većina koncertnih filmova, a to uključuje i često prekidanje pjesme ubacivanjem Cohenovih komentara ili komentara drugih osoba što odvlači pažnju od pjesama i od glazbenika.
New York View piše: “Dijelom koncertni film, dijelom meditacija na temu utjecaja legendarnog glazbenika, Lian Lunson ga je lijepo i elegantno iako malo nepovezano i nesuvislo napravila.....Glazba je, naravno, božanstvena....zato i iritira kad redateljica, usred pjesme, usred izvedbe, umeće dijelove intervjua.”
A USA Today: Iako Cohen lako i bez napora mijenja raspoloženja, filmu, i Lian Lunson, to ne uspijeva.
Gene Seymour, za Newsday: “Nesređeni, hiroviti, ali povremeno privlačni homage...Lunson pokušava sve odjednom – biografski film, simpozij, koncertni film – osoba koja iz svega toga izranja je ili egzotična ili izobličena, ovisno u uglu gledanja.”
Steve Rea, za Philadelphia Inquirer: “Veličanstveni spoj dokumentarca i koncertnog filma, sjajno pokazuje kako je bezvremena Cohenova glazba, kako su bezvremeni njegovi tekstovi, kako je vječna njegova poezija.”
Owen Gleiberman, za Entertainment Weekly: “Ima trenutaka tako divnih da su me doveli do suza. A bilo je i trenutaka kad sam jako želio čuti - Cohena.”
Film je odlična početnica za mlađe i neupućene u Leonarda Cohena, pod uvjetom, naravno, da slušaju i majstora... Sve su izvedbe u filmu jako dobre, i hvaljene, naročito one Nicka Cavea, Antonyja, Rufusa Wainwrighta.....ali čovjek jako poželi čuti Cohena....bez U2, bez ikoga.....Ne preostaje drugo nego vratiti se na izvor, u “knjižnicu” Leonarda Cohena, čovjeka “rođenog s darom zlatnoga glasa”.......