Veličina, snaga, značaj nekog umjetnika mogu biti zanemareni, neopaženi i nepriznati za njegovog ili njezinog života, mogu tako - zanemareni, neopaženi i nepriznati – ostati i za sva vremena...... ukoliko njihovu veličinu, snagu i značaj ne zamijeti i ne prizna prava osoba koja ih, onda, ponovno za sve nas otkriva. Kao u slučaju Malcolma Cowleyja i Williama Faulknera.
William Faulkner, Pulitzerovac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, 1949. godine, autor romana Buka i bijes (Krik i bijes), Dok ležah na samrti, Svjetlost u kolovozu, Abšalome, sine moj! ... autor, također, ogromnog broja pripovjedaka, bio je čovjek koji je volio starinski način života. Nikad, primjerice, nije u svojem domu, Rowan Oaks, kraj rodnog Oxforda, u Mississippiju, imao televizor, nikad nije dao ugraditi klima-uređaje iako bi, za njih, u Mississippiju imao itekako dobre razloge; cijelog su ga života pratile financijske poteškoće, ali nikad ga nije bilo puno briga ni za novce, a još manje za isticanje samoga sebe. Bilo mu je čak svejedno pišu li drugi njegovo prezime sa slovom “u” ili bez njega. “Odgovaraju mi,” govorio je, “oba načina.” Kad su Faulknera upitali o novčanoj potpori, o grantovima, odgovorio je: “Od poklonjenog novca nikad nije bilo dobrog pisanja. Dobar se pisac nikad ne obraća zakladama. Suviše je zauzet, pisanjem nečega.”
Do 1945. godine, četiri godine prije dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost Williamu Faulkneru, gotovo sve njegove knjige bile su rasprodane i iz tiska nestale. To što je odbor Švedske akadamije ipak odlučio nagradu dodijeliti Faulkneru, treba, u prvom redu, zahvaliti književnom kritičaru Malcolmu Cowleyju. Cowley je Faulkneru pisao u ožujku 1943. godine; pismo je, na Faulknerovom stolu, neotvoreno, ležalo do lipnja. U pismu, Cowley je Faulknera molio za susret i razgovor, kako bi mogao napisati esej o njegovom književnom opusu, kako bi, kako je rekao, “između Faulknerove vrijednosti, njegovog značaja, i Faulknerove reputacije uspostavio neku ravnotežu.” Od ožujka do lipnja, pismo je ležalo, netaknuto, na Faulknerovom stolu. Tek iduće godine, Cowley će, ipak, i uz Faulknerov blagoslov, napisati svoj esej i objaviti ga u New York Times Book Review, potkraj listopada 1944. godine; tada i počinje ponovno otkrivanje Williama Faulknera.
Sa ciljem da opet privuče pažnju na pisca čijih djela više nije bilo u knjižarama, Cowley, priznati i cijenjeni kritičar, skuplja i uređuje kaotičnu Faulknerovu prozu, pod jednim naslovom – Portable Faulkner, Prenosivi Faulkner, za seriju Portable Library, izdavačke kuće Viking Press. Zbirkom postiže ogroman uspjeh. To mu priznaje i Faulkner, u pismu u kojemu, između ostaloga, Cowleyju kaže: “Sjajan posao. Svejedno, vrag vas odnio. Ali, da je ideja i bila moja i da sam vas njome pretekao, ne bih bolje, od vas, taj posao obavio. Bože, pa ni sâm nisam znao, nisam svijestan bio, što je to bilo što sam, svojim pisanjem, pokušavao, nisam znao niti koliko sam u tome uspio.” Kasnije, Faulkner će i ovo reći: “Dugujem mu više nego što bih mu ja ili bilo tko drugi ikada mogao platiti.”
Ako ništa drugo, Cowleyjeva zbirka predstavila je Faulknera jednoj novoj generaciji čitatelja, a Faulkneru donijela priznanje i popularnost koje su mu izmicale do tada. U Prenosivom Faulkneru nema ničeg novog osim dodatka koji je on sâm napisao romanu The Sound and the Fury, Buka i Bijes, isključivo za Cowleyjevu zbirku. Malcolm Cowley će, ubrzo po objavljivanju Prenosivog Faulknera, uspjeti zainteresirati izdavačku kuću Random House da ponovno izda Buku i bijes i Dok ležah na samrti, što je jako razveselilo Faulknera, ali ne toliko da pristane na Cowleyjev prijedlog da Hemingway napiše predgovor za ta dva romana. “To bi bilo kao da od jednog trkaćeg konja,“ odgovorio je Faulkner, “usred utrke, na istoj stazi, tražite da hvali i reklamira drugoga.”
Da nije bilo Malcolma Cowleyja koji je vjerovao u Faulknera i vlastitu reputaciju stavio u službu promicanja njega i njegovih djela, priznanje tom piscu američkog Juga ne bi stiglo za njegovog života. Zahvaljujući Cowleyju, veličina, snaga i značaj Williama Faulknera ostaju priznati za sva vremena. Bez Cowleyja, budući čitatelji možda nikad ne bi našli put do Faulknerovog imaginarnog, ali temeljenog na stvarnom - Yoknapatawpha County, mikrokozma Juga, nakon američkog građanskog rata, u kojemu Faulkner ispituje trulež i raspad južnjačke kulture i tradicija. Faulkner je tom svijetu dao imeYoknapatawpha prema dvije riječi iz jezika Chickasaw Indijanaca – Yocona i petopha, u značenju “podijeljena zemlja.” Zahvaljujući Cowleyju, koji je Faulknerova djela sabrao i uredio manje-više kronološkim redom, čitatelju je cijela Faulknerova saga, smještena u Yoknapatawpha Countyju, postala i puno jasnija i razumljivija.