Najnovija istraživanja pokazuju kako se u većini razvijenih zemalja prosječni broj radnih sati smanjuje. Međutim, kako sve više službi i biznisa ostaje non-stop otvoreno, sve veći broj Amerikanaca radi produženo radno vrijeme. A to znači manje slobodnog vremena.
Skraćenica 'twenty-four/seven', postala je standardna američka fraza za službe i tvrtke koje rade non-stop, 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Osim bolnica, policije i hitnih službi – pojavljuje se i sve veći broj restorana, trgovina, banaka, i drugih biznisa koji nude svoje usluge u svako doba dana.
Jon Messenger, istraživač pri Međunarodnoj organizaciji za rad u Ženevi, autor je knjige Decent Working Time: New Trends, New Issues. On tvrdi kako ovakav trend različito utječe na radnike u različitim zemljama: "Otprilike jedna petina Amerikanaca radi produženo radno vrijeme, 50 ili više sati tjedno. Isti broj Amerikanaca radi skraćeno radno vrijeme ili na pola radnog vremena, manje od 35 sati tjedno. Ovaj trend je prisutan u svim industrijaliziranim zemljama, iako na različite načine."
Jon Messenger objašnjava kako radnici u Južnoj Koreji, Grčkoj, Češkoj i Novom Zelandu, u prosjeku provedu na poslu više sati nego Amerikanci. Radnik u Južnoj Koreji u prosjeku radi približno 2 400 sati godišnje, u usporedbi s američkim radnikom koji u prosjeku radi nešto malo više od 1 800 sati.
Međutim, za većinu radnika u zapadnoj Europi prosječni godišnji broj radnih sati je manji. Jon Messenger navodi podatke iz 2004. godine: "U 2004. godini prosječni godišnji broj radnih sati u Sjedinjenim Državama, Australiji ili Japanu bio je u prosjeku 1 800. U većini europskih zemalja taj broj je bio niži – primjerice, u Nizozemskoj, koja ima i najveći udio radnika koji rade na pola radnog vremena, prosječni godišnji broj radnih sati je bio najniži – 1357."
Međutim, radno vrijeme se u posljednjem desetljeću smanjilo i u Sjedinjenim Državama. Primjerice, 1997. godine, američki radnik je u prosjeku radio 120 sati više nego u 2004.
No, sve veći broj američkih radnika i dalje radi više od standardnih 40 sati tjedno. Lonnie Golden, profesor ekonomije na Sveučilištu Pennsylvania, kaže kako ljudi koji puno zarađuju - poput menadžera ili direktora – rade 48 ili 50 sati tjedno kako bi svoje tvrtke održali kompetitivnima ili samo kako bi zadržali svoje unosno radno mjesto. Amerikanci s malim primanjima su ponekad primorani raditi prekovremeno kako bi 'spojili kraj s krajem'. "U Sjedinjenim Državama je u posljednjem desetljeću problem što su ljudi, koji su plaćeni po satu, suočeni sa smanjenjem satnice. Mogući razlozi toga su – ili globalna konkurencija, ili pojava raspadanja radničkih sindikata, ili jednostavno nepovećanje minimalne satnice - što je dovelo do toga da ljudi mogu birati ili da rade duže, ili pronađu dodatne poslove, ili da smanje troškove i standard življenja" - kaže Lonie Golden.
On objašnjava kako većina Amerikanaca prije odabire raditi više sati nego smanjiti životne troškove. Međutim, čak i oni koji rade standardnih 40 sati tjedno tvrde kako kućanski popravci, kupovina, briga o djeci i druge obveze, smanjuju njihovo slobodno vrijeme.
Profesor Golden kaže kako ljude također umara svakodnevno putovanje na posao jer se i taj put sve više produžuje: "Prosječno vrijeme putovanja na posao je duže nego ikad, budući da ljudi prihvaćaju poslove koji su poprilično udaljeni od mjesta gdje žive ili se suočavaju sa sve većim gužvama u prometu, ako žive u gradovima ili predgrađima. Kao rezultat toga, slobodno vrijeme postaje sve zgusnutije i ubrzanije."
Međutim, drugi analitičari naprotiv tvrde kako, općenito gledajući, Amerikanci danas imaju više slobodnog vremena nego ikad prije. Oni tvrde kako se od početka 20.stoljeća broj radnih sati smanjivao. Ovaj podatak objašnjava John Robinson, profesor sociologije na Sveučilištu Maryland: "Naše istraživanje se temeljilo na usporedbi onoga što su nam ljudi rekli da rade tijekom tipičnog radnog dana u današnje vrijeme i istih podataka iz 1965. godine. Istraživanje je utvrdilo kako je između 1965. i 1985. povećanje slobodnog vremena poprilično izraženo, dok se unazad posljednjih 20 godina to povećanje nije toliko osjetilo."
Profesor Robinson također pojašnjava kako se u istraživanju 'slobodnog vremena', pod tim terminom podrazumijevalo vrijeme u danu koje je ljudima bilo preostalo nakon svih plaćenih i neplaćenih poslova, putovanja na posao i brige o obitelji. Profesor Robinson navodi jednu zanimljivost objašnjavajući kako su ljudi većinom dali pogrešnu procjenu o tome koliko slobodnog vremena imaju. Većina ljudi je procijenila svoje slobodno vrijeme na 20 sati tjedno, no profesor Robinson kaže kako je detaljno istraživanje pokazalo kako prosječni radnik tjedno ima između 35 i 40 sati slobodnog vremena. Profesor Robinson dalje dodaje kako su Francuzi, koji rade 35 sati tjedno i imaju 5 tjedana plaćenog godišnjeg odmora, također procijenili svoje slobodno vrijeme na manje od onoga koliko zapravo imaju.
John Messenger, iz Međunarodne organizacije za rad, objašnjava kako se ovakav privid manjka slobodnog vremena, posebno očituje u kućanstvima gdje oboje supružnika radi puno radno vrijeme: "Kada oboje supružnika radi puno, a ponekad i produženo, radno vrijeme, značajno se povećava i broj sati provedenih u kućanskim poslovima. Ljudi tada rade zajednički, ne pojedinačno, i zbog toga osjećaju vremenski pritisak."
John Messenger na kraju dodaje kako je gospodarstvo sa standardom 'twenty-four/seven', postavilo nove zahtjeve obiteljima u mnogim industrijaliziranim zemljama, a nedostatak vremena za opuštanje je problem kojem će se u budućnosti morati posvetiti više pozornosti.
