Počela je, možda, kao satira, ali brzo je postala američka nacionalna ikona. U svijetu, jednako prepoznatljiva kao i Mona Lisa, Leonarda da Vincija, inspirirala je i ona na cijeli niz šaljivih imitacija.
Muškarac i žena, farmer i njegova kći, ona ukočena, kiselog izraza lica; on strogog pogleda, tvrdog, strogog izraza, ispred sebe u ruci drži vile; u pozadini – bijela kuća sa strmim krovom, u zabatu, prozor sa šiljastim lukom, nazire se čipkana zavjesa..... slika vrlo jednostavna, lako pamtljiva, svakome u Americi dobro poznata, ali zahvaljujući, ug lavnom, njenim parodijama. Kad ju je Steven Biel, autor knjige o toj najpoznatijoj američkoj slici, knjige izdane prošle godine, uz 75. obljetnicu te famozne slike, pokazao skupini od 59 studenata na drugoj godini Harvarda, svi su je, naravno, prepoznali, ali samo 31 je znao njen naziv, samo pet ime slikara.
Američka gotika, slikara Granta Wooda.
Wood je rođen 1891. godine, u mjestu Cedar Rapids, savezna država Iowa. Tom samoukom slikaru najdraži motiv je i bila njegova ruralna Iowa – njezini obični ljudi i njezina polja kukuruza. “Sve dobre ideje dobio sam dok sam kravu muzao,” dobro je poznata Granta Wooda. U vrijeme kad je većina njegovih suvremenika slijedila impresioniste Pariza, Wood je, zajedno s Thomasom Hartom Bentonom, slikarom iz susjedne države Missouri, bio pokretač “regionalizma,” značajnog smjera u američkoj umjetnosti 30-ih godina. Ruralna Iowa i općenito pejzaži Srednjeg Zapada ono je što najčešće vidimo na Woodovim ranim slikama. Većina Amerikanaca, međutim, zna ga po jednoj, onoj koja nosi ime American Gothic.
Priča počinje u kolovozu 1930. godine. Grant je krenuo na jug Iowe i vozeći kroz mjesto Eldon, ugledao kuću koja će mu donijeti slavu diljem svijeta. Izgrađena 80-ih godina 19. stoljeća, u stilu poznatom u Americi kao “tesarska gotika,” kuća je, svojom kompaktnošću i svojim snažnim dizajnom, duboko impresionirala Wooda. Odmah je olovkom napravio skicu za sliku koju je kanio prijaviti na 43. godišnju izložbu Instituta za umjetnost u Chicagu. Kuća bi, razmišljao je, bila savršena pozadina za portret jednog para, žene i muškarca, njega kako drži grablje u rukama. Tražio je odmah od svoje sestre Nan da mu pozira, a za lik muškarca na slici – svog zubara, dr. Byrona McKeebyja. Slikao ih je odvojeno, nikad nisu pozirali zajedno, jedno do drugoga. U zadnjem trenutku, Wood je odlučio da bi, od grablji, vile bile bolje u ruci muškarca – simbol muževnosti i poljodjelstva i bolji izbor za cijelu kompoziciju slike, naglašavaju oblost ljudskih lica i i oštrost linija onog gotskog prozora.
Radio je na slici dva mjeseca, poslao je na izložbu u Chicago, žiri je bio podijeljen, slika je zamalo bila eliminirana, na koncu je dospjela na treće mjesto, dobila brončanu medalju, a Wood tri stotine dolara. Mogla je potpuno nestati tada i biti zarobavljena; umjesto toga, digla je veliku prašinu, jedan kritičar rekao je za nju “uvredljiva karikatura farmera.” Završila je ipak u kolekciji Instituta za umjetnost, u Chicagu.
Od samog početka, ljudi su je ili voljeli ili mrzjeli, no svi su bili složni u jednoj ocjeni – da je slika čista satira. Žitelji Iowe bili su uvrijeđeni. Neki od Woodovih susjeda, točnije – neke od njegovih susjeda, u Cedar Rapidsu, smatrale su da se onom ženom kiselog izraza lica zapravo ruga njima. Jedna je prijetila da će mu uho odgristi, druga ga treba prebiti. Nisu se umirile sve dok im Wood nije otkrio da je za ženu na slici pozirala njegova sestra, a zubar za muškarca.
Na istoku zemlje, sliku su smatrali savršenim komentarom uskogrudnosti, ograničenosti pogleda Srednjeg Zapada.
Što je teška gospodarska kriza u Sjedinjenim Državama bivala dublja, 30-ih godina, to su se i mišljenja o Američkoj gotici sve više mijenjala, Srednji Zapad postajao je – Amerika, ironija je ustupila mjesto utvrđivanju i potvrđivanju identiteta. S početkom drugog svjetskog rata, urednici časopisa Fortune predlažu seriju patriotskih postera, prvi kandidat bila je upravo Američka gotika, na crnoj pozadini, sa citatom Abrahama Lincolna, ispisanim bijelim slovima. Woodova slika prihvaćena je kao pro-američka i na putu je do svoje konačne pozicije, svog konačnog mjesta - na pozadini kutije žitnih pahuljica. I parodisti i klevetnici i ljubitelji i analitičari složit će se da Američka gotika nije samo slika koja otkriva nešto o američkom životu nego slika koja može otkriti gotovo sve o njemu. Slika preživljava i traje i zbog same sebe i zbog činjenice da je parodija same sebe. Njeno značenje određuju oni koji je gledaju, a ne Wood i ono što je bila njegova namjera. Slike se nikad ne mijenjaju, ali kako se vremena mijenjaju, i one postaju predmet različitih interpretacija.
Dvoje ljudi, jedna kuća, Woodov izbor odjeće, frizure, boja.... jednostavna i lako pamtljiva slika je dvosmislena, stoga i ambivalentna. Svatko može uživati u njoj iz bilo kojeg razloga. Pobuđuje raspru – kritizira li ona Srednji Zapad ili potvrđuje njegove vrijednosti, je li ona satira američkog “heartlanda”, srca Sjedinjenih Država, ili ga slavi i veliča? Pobuđuje mržnju – ružan je cliché i... pogledajte samo onaj kičasti obrub koji ima njena haljina! Navodi na parodiju – dovoljno je sjetiti se samo dviju verzija – Mickey i Minnie Mouse i Barbie i Kena. Navodi na pobunu – nedavno preminulog crnačkog fotografa Gordona Parksa Woodova je slika inspirirala na onu fotografiju na kojoj crnačka čistačica, u istoj pozi, drži metlu u rukama, Parksov komentar na “bjelinu” Woodove slike i njenog para. Potiče trgovinu – na ambalaži svojih organičkih proizvoda, Paul Newman i njegova kći stoje kao par Granta Wooda. Ne zaboravimo i politiku – Woodova slika reprezentacija je i dugog niza američkih predsjednika i njihovih prvih dama. A poslužila je i nebrojenim komentarima na temu pop-kulture Sjedinjenih Država. Vidjeli smo je od Rocky Horror Picture Showa do Playboya i Hustlera.
Još davno, kad je slika tek počela dobijati na popularnosti, Grant Wood je pokušao pojasniti svoje namjere: Ne tvrdim da su muškarac i žena na slici farmeri. Ne bih htio da me krivo razumijete – ja sam vrlo odan i privržen svojoj državi, Iowi.....Ima u njoj satire, da, ali samo toliko koliko je ima u svakom realističkom iskazu, ni manje ni više. To su ljudi koje znam cijelog života. Pokušao sam ih vjerno prikazati, napraviti ih možda i malo vjernijima nego što su to oni u stvarnosti.”
Američka gotika, Granta Wooda, počela je možda kao satira, završila kao nacionalna ikona, jednako prepoznatljivi simbol Sjedinjenih Država kao što su Kip Slobode, bjeloglavi orao i američka zastava.