Novinarka Los Angeles Timesa Sonia Nazario primila je, 2003. godine, Pulitzerovu nagradu za svoju seriju clanaka o Enriqueu, tinejdzeru iz Hondurasa, koji, poput tisuca druge djece iz zemalja Srednje Amerike krece sâm na opasno putovanje u Sjedinjene Drzave u potrazi za majkom koja ga je ostavila kad je njemu bilo pet godina, s obecanjem da ce se vratiti cim zaradi dovoljno novaca. Dodatno istrazenu i s nekim novim momentima, Nazario je sada cijelu istinitu pricu objavila kao knjigu pod naslovom Enrique’s Journey.....pravovremeni prikaz jedne pogibeljne odisejade u koju se, prema njenim rijecima, godisnje upusta 48.000 djece u zelji, i potrebi, da se ponovno nadju sa svojim roditeljima, u velikoj vecini slucajeva sa svojim majkama.....
Tegucigalpa, Honduras....tu pocinje prica Sonie Nazario, tu pocinje Enriqueova prica.
Djecak ne razumije nista. Majka ne razgovara s njim, majka ga niti ne gleda. Enrique pojma nema na sto se ona sprema.
Majka, Lourdes, zna. I zna, kao sto samo majka moze znati, kakvu bol ce uskoro nanijeti svom djetetu. Sto ce biti od njega?
Polako, ona izlazi iz kuce. Enrique se uz nju cvrsto pripija. Lourdes ne smije ponijeti njegovu sliku, slomit ce joj srce, pokolebat ce je u njenoj odluci da ode. Ne usudi se niti zagrliti sina. A samo mu je pet godina.
Zive u ocajnom siromastvu, u predgradju Tegucigalpe. Lourdes, 24-godisnja samohrana majka, pralja, ne moze dovoljno zaraditi niti da nahrani Enriquea i njegovu sestru Belky, njoj je sedam godina. Buducnost njene djece je nikakva, nece ni osnovnu skolu moci zavrsiti, ona nema dovoljno niti za kupovinu njihovih olovaka. Nema muza, o pravom, dobrom poslu nema niti govora i Lourdes odlucuje – otici ce u Sjedinjene Drzave, na godinu dana, mozda bude srece pa ce se vratiti i prije ili ce djecu dovesti za sobom, svakako ce im u medjuvremenu slati novce. Zbog njih i odlazi, tjesi samu sebe.
Majka Lourdes odlazi i ne vraca se nikada. Salje novac djeci, ali ne moze zaraditi dovoljno da Ameriku i napusti. Sa 17 godina, 11 godina nakon sto ga je majka napustila, Enrique postaje jedan od otprilike 48.000 djece koja, svake godine, pise Sonia Nazario, sama krecu na dugo putovanje iz Srednje Amerike preko cijelog Meksika i ilegalno ulaze u Sjedinjene Drzave. Cak 75% njih dolazi u potrazi za svojim majkama. Krecu bez ikakvog znanja kamo idu, mozda s par komada odjece, bez novca. Putuju na krovovima teretnih vlakova koji idu na sjever, el tren de la muerte, vlak smrti, kako je jedan dobro poznat svima. Sonia Nazario, da bi ispricala pricu o Enriqueu, da bi ga pratila na svakom njegovom koraku, takodjer putuje njime. Ta djeca, djecaci i djevojcice, uglavnom tinejdzeri, ali ima ih i kojima je samo sedam, devet godina, laki su plijen gangsterima, korumpiranim vladinim cinovnicima i policajcima, cesto su silovana, cesto, skacuci na teretne vlakove, padaju i bivaju osakacena, gladna su i zedna i na smrt preplasena. Mnoga i umiru, pogibaju. Ima i onih koji djeci, uz put, pomazu, Nazario pise i o njima – jedna Meksikanka brine za djecu koja su izgubila ruke ili noge u nesrecama, u padovima s vlakova, seljani iz Vera Cruza i Oaxace trce uz vlakove i djeci dodaju hranu i odjecu, jedan meksicki svecenik vodi privremeno skloniste za djecu.
Enrique sa sobom ima samo komadic papira i na njemu zapisan telefonski broj svoje majke koja radi negdje u Sjevernoj Karolini. Osam puta djecak pokusava domoci se Texasa, tuku ga i banditi i policija, zavrsava u zatvoru, deportiran je nekoliko puta, vraca se na Rio Grande, u Nuevo Laredo, i zaradjuje dovoljno da nazove majku. Ona mu salje novac da plati “kojota,” krijumcara koji ce ga prevesti preko granice i majka i dijete se napokon susrecu, ali to nije ono cemu se nadala ona, to nije ono o cemu je sanjao Enrique.
Enrique’s Story prica je o razdvojenim obiteljima, ceznji da svi opet budu zajedno i na okupu, o djecaku koji zivot riskira da bi opet bio s majkom koju neizmjerno voli i koja mu je tako nedostajala. Enrique je simbol mnoge napustene i osamljene djece koja, zeljna majcinske ljubavi, krecu u potragu za svojim majkama, majkama koje, u njihovoj dugoj odustnosti, cesto idealiziraju, samo da bi, nakon toliko godina razdvojenog zivota, shvatila da te ljubavi vise nema, da je veza pukla, ponovni susreti zavrsavaju u optuzbama, ogorcenosti i zamjerkama.
Da bi nasao svoju majku, Enrique u Hondurasu ostavlja trudnu djevojku. U medjuvremenu, ona radja, tri godine kasnije pridruzuje se Enriqueu, na sjeveru, prica se ponavlja – u Hondurasu ostaje njihova trogodisnja kcer, bez roditelja.
Prica ce se ponavljati, pise kriticki Sonia Nazario, sve dok bude trajala, kako je ona zove, “sizofrenicna imigracijska politika,” sve dok se americka “gradjevinska industrija i poljoprivreda budu oslanjale na jeftini rad imigranata.” Nista se nece promijeniti, kaze ona, dok ne potpomognemo gospodarstva tih zemalja. Roditelji koji migriraju bez svoje djece i misle da ce se lako vratiti njima ili po njih uhvaceni su u stupicu pojacanom granicnom kontrolom koja nedokumentirane radnike drzi unutar Amerike isto toliko koliko i izvan nje. To, pise Sonia Nazario, pridonosi raspadu obitelji, porastu broja gangsterskih grupa i bandi, tinejdzerskoj trudnoci, problemu alkohola i droge.
Mislis da je puniti nase trbuhe isto sto i ljubav majke, optuzuje Enrique. Ali, svoju djevojku nagovara da ostavi njihovo dijete, i krug koji je zapocela njegova majka, nastavlja se.
