Prva prava i potpuna biografija legendarne jazz i pop vokalistice i plodne skladateljice, koju smo izgubili prije nesto vise od tri godine, Fever: The Life and Music of Miss Peggy Lee, autora Petera Richmonda, slozen je, pomno istrazen i neobicno zanimljiv portret jedne umjetnice i jednog razdoblja, najboljeg i najglamuroznijeg razdoblja u americkoj glazbi, jer zajedno s Bingom Crosbyjem i Frankom Sinatrom, Peggy Lee ce predvoditi najznacajnijom generacijom americkih glazbenika. Svatko tko je ikada cuo glas Peggy Lee nikad ga ne moze zaboraviti.
Obzirom na cinjenicu da se radi o jednoj od najistaknutijih pjevica 20. stoljeca, cija impresivna karijera je trajala gotovo 60 godina, neobicno je da je Richmondova knjiga prva prava biografija Peggy Lee. Ona sama napisala je, 1989. godine, autobiografiju, pod naslovom “Miss Peggy Lee.”
Kao sto podnaslov Richmondove knjige implicira, ona govori i o zivotu i o glazbi Peggy Lee, analiticki je prikaz i osobe i umjetnice. Richmond ga temelji na brojnim ekskluzivnim intervjuima sa clanovima obitelji i njenim prijateljima.
Znani njujorski jazz kriticar Gary Giddins, i sam autor nekoliko biografija jazz-umjetnika, ovo je napisao za knjigu Petera Richmonda: “Americka pop-kultura prepuna je pojedinaca koji tvrde da su sami sebe stvorili, da su sami sebe izmislili. Norma Egstrom, iz Sjeverne Dakote, sve ih moze posramiti, jer izumila je - Peggy Lee, preciznoscu jednog Dickensa, da i ne spominjemo onaj glas kojim bi vulkan ugasiti i ohladiti mogla. U ovoj, definitivnoj biografiji [Peggy Lee], Richmond njenu pricu, njen zivot i karijeru, slijedi, postuje i iznosi s jednakom preciznoscu, i instinktom koji je i mene tjerao da [Peggy] bodrim na svakom koraku.”
Richmond biljezi uspon Peggy Lee (Norme Deloris Egstrom), iz jednog malog i opskurnog prerijskog mjesta, Jamestowna, u Sjevernoj Dakoti, u jazz-divu i simbol otmjenosti, rafiniranosti i swinga. Imala je briznog oca, ali odanog alkoholu. Majka je umrla pri sedmom porodu, kad su Peggy bile samo cetiri godine. Mnogo gori dani nastupili su za nju kad se otac ozenio, maceha je redovito fizicki zlostavljala Peggy i zelja da pobjegne od kuce rodila se u njoj rano. Do tog dana, medjutim, jedini je bijeg predstavljala glazba koju je Peggy vjerno slusala s radija i sama ucila pjevati, uz Dukea Ellingtona, Counta Basieja... “Oni su,” pise Richmond, “mladoj djevojci, svojim skladbama, svojim anarhicnim stiliziranjem....govorili jezikom koji je i sama u sebi nosila, koji je itekako dobro sama razumijela.”
Jednog dana, odmah po zavrsetku srednje skole, Peggy se i penje na vlak, u nadi da ce je on odvesti do nekog novog, boljeg mjesta. Njena glazba i odvest ce je do mnogih novih gradova, do novog imena, do brojnih klubova gdje ce susretati mnoge od najpoznatijih jazz-umjetnika i inovatora. Taj novi zivot bit ce ispunjen burnim dogadjajima, ne uvijek sretnima – cetiri braka, problem alkoholizma, niz ljubavnika, medju njima – Quincy Jones, Frank Sinatra...i uvijek duboka nesigurnost i trazenje potvrde i prihvacanja. A Einsten ju je obozavao; Duke Ellington rekao: “Covjece, ako sam ja Vojvoda, Peggy Lee je kraljica;” “predobra za vlastito dobro,” rijeci jazz kriticara Georgea Hoefera, 1959. godine; Hoefer je bio i taj koji je Peggy Lee proglasio “najboljom bjelackom jazz-vokalisticom nakon Mildred Bailey.”
Napisala je sama preko 200 skladbi, snimila na stotine drugih, prodala dva milijuna ploca, nastupila u nizu filmova, za mnoge glazbu napisala i bila nominirana za Oscara. G. 1995, dodjeljena joj je bila ona najprestiznija glazbena nagrada – Grammy, za zivotno djelo. Za Fever, hit iz 1958, bila je nominirana za cetiri Grammyja, dobit ce ga za jedan drugi hit, 1969. godine – Is That All There Is.....
Za Richmonda, Peggy Lee je glasovni genij, u rangu Crosbyja, Sinatre, Armstronga. Sa strahopostovanjem pise o njenim interpretacijama skladbi iz “Velike americke pjesmarice,” zove je “Mount Rushmorom americkog pop-jazza” i zgrazava se zbog cinjenice da se ime Peggy Lee tako rijetko spominje uz one najvece vokalistice, Ellu Fitzgerald, Sarah Vaughn, Billie Holiday......Medjutim, neki jazz-cistunci zamjerali su Peggy Lee na pop-hitovima kakve su bile skladbe It’s a Good Day, Manana, Golden Earrings ili skladbe koje je napisala za Disneyjev film Lady and the Tramp.
No, svojim albumom Black Coffee, jos 1956. godine, Peggy Lee je uvela koncept “konceptualnog albuma.” A njen nastup u famoznom njujorskom jazz-klubu Basin Street East, 1961. godine, ostaje legendaran.
Peter Richmond autoritativno i s dubokim razmijevanjem pise o glazbenom talentu Peggy Lee, naglasak i stavlja na njenu glazbu vise nego na pikantne detalje iz njenog privatnog zivota, ali kad o njemu i govori, cini to s puno diskrecije. Njegovom knjigom “Fever: The Life and Music of Miss Peggy Lee,” u izdanju njujorske kuce Henry Holt, pop-jazz diva, simbol elegancije, profinjenosti i swinga, dobija elegantno napisanu biografiju kakva joj je i primjerena.
Svojim nacinom pjevanja, Peggy Lee je utjecala na mnoge od danasnjih vokalistica – na k. d. lang, na Norah Jones, Dianu Krall......a ako je mnogi i ne stavljaju u rang Elle Fitzgerald, Sarah Vaugh, Billie Holiday.....niti jedna od njih nije posjedovala onu rezigniranu duhovitost, onu rafiniranu pronicljivost, onu peckavu i podrugljivu ironiju, pise Benjamin Schwarz, za Atlantic Monthly, koju je Miss Peggy Lee pokazala vec u onom svojem prvom hitu, iz 1942. godine – Why Don’t You Do Right, s orkestrom Bennyja Goodmana. Prodana je bila u milijun primjeraka, slava Peggy Lee bila je vec njome zapecacena.