Sjedinjene Države tradicionalno privlače strane investitore. Neki analitičari upozoravaju da bi to moglo narušiti američki ekonomski suverenitet. Ima naravno i oprečnih mišljenja, onih koja zagovaraju slobodu protoka kapitala kao ključnog element globalne ekonomije.
Strano vlasništvo nad američkim tvrtkama nije ništa novo. Strani je novac u Ameriku doveo industrijsku revoluciju sedamdesetih godina 19. stoljeća. Početkom dvadesetog stoljeća britanski, njemački, nizozemski, francuski i drugi strani ulagači razvili su u Americi čitav niz proizvoda i usluga, kao što je na primjer rayon, prvo umjetno vlakno, Mercedes automobili i Michelin gume.
Amerikanci su uvijek imali podvojena mišljenja o stranim ulaganjima. Do zadnje eskalacije negativnih stavova došlo je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se duhovi uzbudili oko kupnje glasovitog Centra Rockefeller u New Yorku od strane Japanaca.
Danas, za najveću se prijetnju smatra Kina. Prošle je godine kineska tvrtka CNOOK pokušala kupiti američkog petrokemijskog diva Unocal, što je naišlo na toliki otpor javnosti da je Kongres zatražio od predsjednika Busha da blokira prodaju zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Slični su se argumenti mogli čuti i tijekom nedavne debate oko predložene kupnje nekoliko američkih lučkih pogona od strane tvrtke u vlasništvu jedne arapske zemlje.
No mnogi analitičari među kojima je i Edward Graham ukazuju na to da američke tvrtke više investiraju u inozemstvo nego što strani ulagači to čine u Sjedinjenim Državama. "Američke investicije u inozemstvu danas premašuju strana ulaganja u Sjedinjenim Državama za oko 500 milijardi dolara. Sjedinjene su Države najveći neto ulagač na svijetu. Sa sve većom globalizacijom za očekivati je da će se taj trend nastaviti, kako američka ulaganja vani tako i obrnuto."
Međutim mnogi promatrači kažu da će za servisiranje ogromnog vanjskog duga Sjedinjene Države morati prodati dio svoje vrijedne imovine. Prošle godine, američki trgovinski deficit premašio je 725 milijardi dolara, u ukupnom iznosu od ogromnih 3,6 bilijuna dolara za proteklo desetljeće.
Clyde Prestovitz, predsjednik washintonskog Instituta za ekonomsku strategiju, kaže da se ti dolari vraćaju u Ameriku - u obliku kupnje američkih tvornica i drugih biznisa kao i infrastrukture. On dodaje da Sjedinjene Države trebaju dnevnu dozu od tri milijarde dolara stranih ulaganja da bi mogle isplaćivati svoje kreditore, te da bi do kraja ove godine američki trgovinski i državni deficit mogao narasti na bilijun dolara.
"Mi trošimo više nego što proizvodimo, što smo prisiljeni financirati posuđujući novac od ostatka svijeta prodavajući im naše državne obveznice ili luke, tvornice ili nekretnine. Strane će središnje banke na kraju raspolagati s tolikom količinom američkih dolara da ih više neće htjeti uzimati, što će dovesti do kolapsa vrijednosti dolara, skoka kamatnih stopa i u najmanju ruku recesije ako ne i depresije" - kaže Clyde Prestovitz.
Irwin Stelzer iz Instituta Hudson u Washingtonu ne slaže se da je Amerika pred financijskom krizom. On kaže da je američka ekonomija imala sličnu neravnotežu između uvoza i izvoza prije dvadeset godina, za vrijeme predsjednika Reagana. No, Ronald reagan je uspješno doskočio ovom problemu, uvodeći kliznu vrijednost dolara za 40 posto.
Irwin Stelzer dodaje da su Sjedinjene Države daleko manje ovisne o stranim valutama nego što su druge zemlje ovisne o dolaru koji je svjetska rezervna moneta. Također, kaže on, američko je gospodarstvo još uvijek daleko najjače u svijetu. "Američka ekonomija raste po godišnjoj stopi između 4 i 5 posto. Inflacije nema. Cijene nekretnina su se nešto malo smanjile u nekim dijelovima zemlje. Tržište rada je u vrlo dobrom stanju, neuposlenost je niža nego što sam ikad mislio da može biti. Dakle, sve u svemu, bojim se da spadam u optimiste" - kaže ovaj stručnjak.
Irwin Stezler, međutim, priznaje da se Amerika, kao najveća svjetska ekonomija, ipak nalazi u do sada neistraženim vodama - zbog velikog vanjskog duga koji je bez presedana.