Terorizam je postojao tisućama godina prije nego li je ta riječ ušla u europske jezike nakon Francuske revolucije krajem 18 stoljeća. Nasilnu taktiku terora koristile su skupine i na ljevici i na desnici, vjerski fanatici raznih religija, bogati i siromašni, nacionalisti i revolucionari. Iza onih koji se odlučuju na terorizam stoje različiti motivi.
Terorist koji je sudjelovao u terorističkim napadima na Sjedinjene Države, Mohammed Atta mrzio je Ameriku. Ulrike Meinhof vodila je kampanju terora protiv Zapadne Njemačke zbog razočarenja u društvo. Davno prije nje, političar, bivši izraelski premijer Menachim Begin postavio je bombu u jedan hotel u Jeruzalemu jer ga je vodila vizija neovisne židovske domovine. Štogod da je razlog, racionalan ili iracionalan, politički, ekonomski, vjerski ili osobni, stručnjak za teroritam, Bruce Hofman, koji radi pri znanstveno-istraživačkoj organizaciji Rand Corporation, kaže da oni koji se odluče na terorizam vjeruju kako nemaju drugu alternativu.
"To postaje opravdanje ili razlog za nasilje. S tim je povezan osjećaj zadovoljstva jer se osjećaju poput Davida koji zadaje udarac Golijatu, znači slabiji udara na moćnijeg."
Uobičajeno je mišljenje da je terorist siromašna osoba koja ne vodi računa o drugima i djeluje iz očaja. No talijanske Crvene brigade, koje su terorizirale Italiju 1970-tih i 1980-tih godina bili su primjer ogranizacije čiji su članovi bili pripadnici obrazovanog srednjeg sloja. Profesor Bard O'Neill, direktor katedre za istraživanje pobunjeničkih pokreta pri Nacionalnom ratnom koledžu u Washingtonu kaže da je slična situacija s al-Qaidom.
"Al-Qaidini članovi uglavnom potječu iz srednjeg sloja. Njihova je motivacija psihiloške prirode. Radi se o ljudima koji tragaju za osjećajem identiteta, priznanja, koji pokušavaju reagirati na ponižavanja. Dakle, to su stvari koje ih motiviraju, a ne siromaštvo."
Još jedan snažan motiv za terorizam je religija. Bruce Hoffman kaže da islamističke terorističke organizacije, koje uzimaju u svoje redove ljude spremne na smrt, redefiniraju samouništenje kao društveno dobro.
"To se proglašava pozitivnim, ako se radi o vjerskom kontekstu, bombaš je nagrađen s veličanstvenim ulaskom u raj, no postoje i financijski i materijalni poticaji. Naime, vjerske, ali i sekularne organizacije često se pobrinu za materijalnu dobrobit obitelji bombaša."
Posljednjih godina Osama bin Laden i druge terorističke vođe opisuju nazočnost Zapada u muslimanskom svijetu kao ponižavajući društveni, ekonomski i politički napad na islam. Michael Scheuer, bivši djelatnik CIA-e koji je sudjelovao u potrazi za Osamom bin Ladenom, kaže da američka vanjska politika pomaže takvu percepciju.
"Radi li se o našoj bezuvjetnoj podršci Izraelu ili našoj sadašnjoj vojnoj nazočnosti u Afganistanu, na Filipinima, u Iraku, na Arapskom poluotoku…naša fizička nazočnost dodatno pojačava ideju da treba povesti sveti rat, džihad, za obranu islama."
Predsjednik Bush naglašava da ništa ne može opravdati ubojstvo nevinih ljudi. On dodaje da će pobjeda u Iraku dovesti do uspjeha u širem ratu protiv terorizma.
"Osiguravanjem demokracije u Iraku, Amerika, naši prijatelji i saveznici diljem svijeta bit će sigurniji."
Stručnjaci priznaju da terorizam često djeluje kao sredstvo skretanja pozornosti javnosti na određene ciljeve i probleme. No oni kažu da su u svega nekoliko slučajeva teroristi uspjeli osvojiti i zadržati vlast bez da su sami ograničili nasilje te bez mogućnosti da se mirno uključe u politički sustav.