Dobrodosao natrag u glazbene vode, strasno si nam nedostajao, rijeci su koje 70-godisnjem Kristoffersonu upucuju s mnogih strana po objavljivanju albuma This Old Road, njegovom prvom u 11 godina. Trideset i pet je vec proslo otkako je dobio nagradu Grammy za Help Me Make It Through the Night. Otprilike isto toliko otkako smo od Kristoffersona, pjevaca, skladatelja, pisca, s magisterijem iz engleske knjizevnosti s Oxforda, dobili Me and Bobby McGee, Sunday Mornin’ Comin’ Down, For the Good Times ... sve hitovi koji su redefinirali country, ozbiljnijim i osobnijim ga ucinili.
Glazbenik koji je svojim pjesmama – glazbom i rijecima, a i svojom personom, zauvijek promijenio country, jos uvijek je tu iako ga cijela jedna generacija zna samo kao filmskog glumca. A samo u razdoblju od 1966. godine, od njegovog prvog uspjeha – Viet Nam Bluesa – pa do 1987. godine, vise od 450 drugih glazbenika snimilo je skladbe Krisa Kristoffersona! Upravo tim svojim skladateljskim talentima Kristofferson je i privukao pozornost Hollywooda. Sam Peckinpah dao mu je prvu veliku ulogu, u filmu Cisco Pike, nastavili su suradnju filmom Pat Garret and Billy the Kid. Barbra Streisand Kristoffersona odabire za svoj A Star is Born i njegova je filmska karijera ucvrscena; upitate li prosjecnog covjeka na ulici, danas, tko je Kristofferson, reci ce vam – negativac iz filma Blade. Nece znati da je on, zajedno s Willijem Nelsonom, Johnnyjem Cashom i Waylonom Jenningsom, u grupi poznatoj pod imenom Outlaws, sedamdesetih godina stubokom izmijenio country-scenu Nashvillea.
Jos od onog prvog hita, Viet Nam Bluesa, mnoge su Kristoffersonove pjesme bile ostri drustveni komentari. Ima ih i na albumu This Old Road. Primjerice, In the News, U vijestima, taj Kristoffersonov anti-ratni prosvjed mogao bi bas postati i himna suvremenog anti-ratnog pokreta... Sa pet mikrofona postavljenih oko Kristoffersona, producent albuma, legendarni Don Was, koji je, 1995. godine, s Kristoffersonom radio i njegov album Moment of Forever, a bio je i producent za Willieja Nelsona, Waylona Jenningsa, ali i niz rock-glazbenika, stvorio je jednu intimnu atmosferu i jedan spontani ugodjaj. U spartanskim aranzmanima, Kristoffersona, na akusticnoj gitari i usnoj harmonici, prate samo bubnjar Jim Keltner, stari prijatelj Stephen Bruton, na mandolini i gitari, a na bas-gitari i za glasovirom jos i producent Don Was.
Kad bi album This Old Road, pisao je nedavno Washington Post, imao podnaslov, on bi bas mogao glasiti i “Pjesme bunta i zahvale.” Jer skladbe se, njih jedanaest, i krecu u rasponu od otvorenih i ostrih prosvjeda i kritika do zahvalnosti na zivotu ispunjenom uspjesima jednako kao i neuspjesima, “zivotu,” kaze Kristofferson u Thank You for a Life, “koji bih ja nazvao sretnim.”
Autor mnogih novela objavljivanih u uglednom casopisu Atlantic Monthly, Kristofferson je i nesvilskom countryju donio vise ugleda, ucinio ga pismenijim i slojevitijim. U jednu ruku, This Old Road, dok Kristofferson prebire po gitari, njegovo je vracanje vlastitim korijenima, u drugu - zvuci i kao nesto potpuno novo, ali Kristofferson jos uvijek zna pisati, kako je to jedan kriticar rekao – killer outlaw country, kakva je Chase the Feeling. ... Najbolji album od onog njegovog davnog klasika iz 1971. godine – The Silver-Tongued Devil and I - kazu mnogi za ovaj najnoviji Krisa Kristoffersona.
U gotovo svim skladbama na This Old Road Kristofferson kao da se i sam cudi da je uopce prezivio od tada, jer moglo se lako dogoditi da i nije – u hirovitom businessu kakav je glazbena industrija, a ponajvise zbog vlastitog nacina zivota do prije nekih 20 godina. U prvoj na albumu, naslovnici This Old Road, zahvalan je sto ga na cesti “jos jedna dûga ceka,” u zadnjoj, pod naslovom Final Attraction, Kristofferson nize imena prijatelja kojih vise nema ... Hank Williams, Janis Joplin, Waylon Jennings, Roger Miller, Jimy Hendrix ...