Prije terorističkih napada na New York i Washington u rujnu 2001., javnost je imala potpun pristup raznim državnim dokumentima, naravno onima koje je vlada smatrala da više nisu strogo povjerljivi. Milijuni takvih dokumenata pohranjeni su u Nacionalnom arhivu u Washingtonu. Međutim, građanima je danas teško do njih doći – jer je Bijela kuća odlučila da ih ponovno učini 'tajnim', odnosno strogo povjerljivima, iz razloga nacionalne sigurnosti. Kako javlja Margaret Besheer, povjesničare to vrlo brine.
Do 2001. godine, svatko je mogao doći u Nacionalni arhiv i pročitati dokumente o, recimo, loše planiranom američkom angažmanu na korejskom poluotoku, ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Ili recimo, javnost je imala uvid u vladin plan iz 1958. godine za obranu od nuklearnog napada. Takva otvorenost više ne postoji. Američka je vlada mnoge od ovih dokumenata iz prošlosti ponovno učinila 'tajnima', odnosno strogo povjerljivima.
Na taj je način iz Nacionalnog arhiva 'nestalo' oko deset tisuća dokumenata, oko 55 tisuća stranica.
Većina dokumenata o kojima je riječ odnosi se na Hladni rat te niz pratećih sukoba i kriza – recimo korejski sukob ili kubansku nuklearnu krizu. Bijela kuća kao razlog za ponovno klasificiranje tih dokumenata navodi da oni sadrže informacije koje su za vladu 'neugodne'.
Stručnjaci tvrde da iza ovog trenda prekomjerne tajnovitosti stoje Središnja obavještajna služba CIA i druge američke obavještajne službe. Povjesničare, novinare i zakonodavce ovaj trend brine jer – kako kažu – riječ je o dokumentima koji su, većinom, stari više od pedeset godina i oni više nemaju izravni učinak na nacionalnu sigurnost. "Mislim da je takva odluka prilično glupa, jer kada je sa nekog dokumenta skinuta oznaka povjerljivog, onda je to nepovratno" - izjavio je nedavno republikanski kongresmen Christopher Shays, napominjući da su informacije iz 'povučenih' vladinih dokumenata već objavljene u raznim publikacijama.
U temelju ovog problema je pitanje može li vlada uistinu biti odgovorna biračima ako krši pravo javnosti da bude informirana o njezinoj djelatnosti. Joan Bertin, direktorica Nacionalne koalicije protiv cenzure, kaže da je 'državna uprava najbolja ako građani imaju točan uvid u njezinu aktivnost': "Biračko tijelo može ocijeniti rad vlade jedino ako su mu na raspolaganju kritične informacije – što vlada radi, zašto i kako."
Thomas Blanton, direktor Arhiva za nacionalnu sigurnost na Sveučilištu George Washington, kaže da trend 'tajnovitosti' zapravo samo šteti sigurnosti Sjedinjenih Država: "Sigurnost se ne postiže uskraćivanjem informacija. To je glavna pouka koju smo naučili iz terorističkih napada od 11. rujna. Komisija koja je istraživala ovaj događaj ustanovila je da se neposredni uzroci ne mogu u potpunosti razumjeti upravo zbog prekomjerne tajnovitosti koju je stvorila savezna vlada."
Uskraćivanje informacija je također vrlo skupo. Na klasificiranje državnih dokumenata američka vlada godišnje potroši gotovo osam milijardi dolara. U razdoblju od 1999. do 2004., broj dokumenata koji su klasificirani kao 'strogo povjerljivi' udvostručen je i iznosi 16 milijuna. Broj dokumenata s kojih je bila skinuta klasifikacija 'strogo povjerljivo' i čiji je sadržaj objavljen smanjio se dramatično - na 28 milijuna.
Povjesničar Mathew Aid kritizira trend kojeg je nazvao 'potkradanjem povijesti' – s čime se, tvrdi on, bavi sadašnja administracija. 'Ako to čini u ime nacionalne sigurnosti, tko zna što još čini' – pita se Mathew Aid.