"Rapsodija u plavom", Georgea Gershwina, glazbeno je remek-djelo i komentar na rasno podijeljeno drustvo Amerike 20-ih godina proslog stoljeca. Anthony Brown i njegov Azijsko-americki orkestar – Asian American Orchestra – osuvremenili su sada taj Gershwinov etnicki komentar na kompakt-disku pod naslovom "American Rhapsodies", Americke rapsodije. Vise u prilogu Freda Setterberga i Lonny Shavelson iz San Francisca, gdje je Brownova nova rapsodija i snimljena.
Gershwinova Rapsodija u plavom premijerno je izvedena 1924. godine, u New Yorku. Americki standard od tog vremena, Gershwin je Rapsodijom zelio dati progresivni komentar na stanje rasnih odnosa u Sjedinjenim Drzavama. New York je tada bio u velikim kulturnim previranjima, s velikim brojem doseljenika iz zemalja istocne i juzne Europe; u New Yorku, oni su se susretali i mijesali sa crncima s americkog ruralnog juga. Gershwin se posluzio glazbenim jezicima koje je najbolje i znao – posegnuo je za evropskim klasicnim repertoarom, zidovskom pjesmom, elementima zidovskog folklora, za popularnom pjesmom Tin Pan Alleyja, glazbom koja je dominirala Amerikom potkraj 19. i pocetkom 20. stoljeca, zahvaljujuci skupini talentiranih njujorskih skladatelja i pisaca, te onim najvaznijim – jazzom i bluesom, glazbom americkih crnaca. Rezultat je bio istinsko glazbeno remek-djelo, jednako bogato i raznoliko koliko i sam americki narod.
Danas, osamdeset godina kasnije, americko je drustvo etnicki i rasno jos raznolikije nego 1924. godine. Anthony Brown, jazz-glazbenik i vodja orkestra, stoga je nanovo skladao Gershwinovu Rapsodiju kako bi docarao zvuke jedne nove Amerike: "Smatrao sam da bi sada, na samom pocetku 21. stoljeca, Gershwinov originalni portret Manhattana, iz onog razdoblja burnih 20-ih godina, mogao posluziti i kao odraz danasnje demografske stvarnosti Sjedinjenih Drzava, s posebnim naglaskom na kulturni milieu San Francisca. Smatrao sam da je najbolji nacin za adaptaciju njegovog djela posluziti se i nekim drugim glazbalima i nekim drugim kulturnim “glasovima,” kulturnim predstavnicima, kako bi zastupljena bila cijela danasnja Amerika."
U Brownovom Azijsko-americkom orkestru osam je glazbenika manje nego u originalnom, ali clanovi njegovog orkestra vicni su ne samo konvencionalnim zapadnim instrumentima nego i glazbalima poput kineske violine, japanske flaute i bubnjeva, ritamskih instrumenata s Kube, iz Afrike, Kine i Japana, te steel drums sa Trinidada, ugodjene udaraljke napravljene od zeljeznih bacava.
"Svojih prvih devet godina zivota proveo sam u San Franciscu i dobar dio svog djetinjstva bio sam okruzen najraznoraznijim nacionalnostima. Moj otac je afro-Amerikanac indijanskog, Choctaw porijekla, moja majka rodjena je u Tokiju, Japanka," kaže Brown.
Brownova majka obozavala je u mladosti plesati jitterbug, vrstu brzog swing-plesa, nastalog krajem 30-ih godina, i satima bi stajala ispred klubova americkih vojnika kako bi mogla slusati jazz. Jedne veceri, njen ce je buduci suprug, i Brownov otac, pozvati da udje u klub. Eto, volim misliti da sam pravi proizvod jazza, da sam se, zahvaljujuci jazzu, i rodio, kaže Brown.
U Brownovoj Rapsodiji jedan je bitni element jazza koji nije postojao u Rapsodiji Georgea Gershwina, a to je – improvizacija, improviziranje raznih solista. Ali, ono sto Brownovu Rapsodiju cini tako neobicnom i tako zanimljivom i originalnom, to je nacin na koji on mijesa i spaja zvukove Latinske Amerike, Kariba i ponajvise Azije, da bi dobio jedan istinski americki zvuk i kompoziciju.