Linkovi

Na 78. dodjeli Oscara, “počasni” ide Robertu Altmanu


Redatelj, producent i scenarist Robert Altman upravo je navrsio osamdeset i jednu; njegova filmska karijera traje vec 50 godina, rezirao je, producirao ili napisao scenarij za 86 filmova, pet puta bio nominiran za Oscara, ali u toj svojoj dugoj i plodnoj karijeri nije dobio ni jednoga. Ta ce nepravda sada konacno biti ispravljena, dodjelom pocasnog Oscara. Filmska akademija to cesto cini kad zeli malo, pod kraj njihovih zivota, udobrovoljiti filmske veterane koje je godinama, desetljecima, iz ovog ili onog razloga, zaobilazila. Altman je jedan od pet redatelja koji drze rekord po broju nominacija za Oscara...Martin Scorsese, Alfred Hitchcock, Clarence Brown i King Vidor, svi su oni, bas kao i Altman, pet puta bili nominirani za Oscara. Jedini od njih koji je dobio takodjer pocasnog Oscara bio je King Vidor, 1978. godine, kad je njemu bilo 85 godina.

Iako Hollywood nikad, zapravo, nije nije bio nacisto s tim dugogodisnjim holivudskim outsiderom, nikad nije znao kako i kamo ga svrstati, clanovi Upravnog odbora Akademije glasali su da se upravo njemu ovaj puta dodjeli pocasna filmska nagrada za, kako su objasnili, “Altmanovu inovativnost, njegovo redefiniranje zanrova, za njegove nove nacine koristenja filmskog medija, za stalno ozivljavanje i jacanje tog umjetnickog izraza.” “Altman je majstor filma i zasluzuje da mu se ukaze ta cast,” rekao je Sid Ganis, predsjednik Filmske Akademije.

Slavan po svom eklekticnom filmskom opusu, po svojoj upornoj i zestokoj filmskoj neovisnosti i po svojoj jetkoj satiri, cesto cinicnom pogledu na drustveno i politicko stanje stvari, po svojoj sklonosti prema razaranju americkih mitova, Altman je, medju ljubiteljima filmske umjetnosti, cijenjen i zbog nekih nekonvencionalnih redateljskih pristupa – brza, vrlo pokretna filmska kamera, uvijek ogromna glumacka postava, preklapanje dijaloga... Kao redatelja, Altmana vise od slozene radnje privlace likovi, vise ga zanimaju odnosi medju njima, psiholoska razrada tih likova i naglasavanje atmosfere filma. On obicno skicira osnovnu radnju i onda svojim glumcima prepusta improvizaciju dijaloga (ponekad i pisanje pjesama, kao sto je to bio slucaj s filmom Nashville). Stoga Altmana i znaju i cijene kao “actor’s director,” glumackog rezisera. Ta mu je reputacija i omogucila da radi s velikim postavama dobro poznatih glumaca.

Od 86 filmova koji cine Altmanov opus, 37 ih je rezirao, 27 producirao, za 17 je scenarij napisao; nisu svi za njega bili uspjesi, ali svi zajedno predstavljaju jedno zapanjujuce raznoliko zivotno filmsko djelo.

Altmanu je Oscar trebao biti dodjeljen jos prije dobrih 30 godina, za njegov najveci filmski hit - M-A-S-H, tada je bio prvi put i nominiran za Oscara.

Rezije M-A-S-H-a Altman se prihvatio 1969. godine, nakon sto je ponudu odbilo nekoliko drugih redatelja. Altman i jest covjek koji radi filmove koje drugi, redatelji i holivudski studiji, ne zele. Taj anti-vijetnamski film, prozirno maskiran u pricu iz korejskog rata, donosi mu, iduce godine, ogroman uspjeh i kod publike i kod kriticara, osvaja i nagradu Grand Prix, u Cannesu, a Altmana dobar dio kritike proglasava najeminentnijim predstavnikom modernog americkog filma. Pocetak 70-ih i bilo je razdoblje kao stvoreno za one poput Altmana – ljude spremne na poduzimanje riskantnih filmskih projekata. Holivudski studiji bili su otcijepljeni od stvarnosti, nisu pojma imali kako se obratiti i pribliziti, njima odjednom potpuno stranoj, mladjoj publici. Altmanov slobodan, intuitivan pristup imao je zeljenog efekta i iako se, s M-A-S-H-om pojavljuje, naizgled, “niotkuda,” on istog casa postaje vrlo vrijedna i vrlo trazena roba. Altmanu je tada 45 godina...

Rodjen u Kansas Cityju, Robert Altman je, po povratku iz drugog svjetskog rata, kao pilot B-24 bombardera, u Kansas Cityju i zapoceo svoju karijeru, namjenskim dokumentarnim, reklamnim i obrazovnim filmovima. Dok je bio u pilotskoj skoli, u Kaliforniji, vidio je bljestava svijetla Hollywooda i ostao opcinjen svijetom filma. Prije Kansas Cityja i stao je na kratko u Hollywoodu, imao cak malo uspjeha kao scenarist sto ga je potaknulo da preseli u New York gdje ce susresti suredatelja Georgea Georgea s kojim ce napisati niz objavljenih i neobjavljenih scenarija, musicala, prica i clanaka, ali 1950, kad mu je bilo 25 godina, Altman se vraca u Kansas City i dobija posao kod Calvin Company, najvece svjetske producentske kompanije za namjenske dokumentarne i reklamne filmove.

Za nju, Altman, do 1955. godine, radi nekih 60 kratkih filmova, za vrlo dobru zaradu, i u njenom 16-milimetarskom filmskom laboratoriju stjece znanja i iskustva koja ce mu dobro doci u njegovoj filmskoj karijeri. No, 1955. godine, Altman napusta Kansas City, vraca se u Hollywood i kao redatelj igranog filma debitira Delikventima. Ne pobudjuje njime veliku pozornost kritike kao ni svojim slijedecim filmom, Pricom o Jamesu Deanu, 1957. Ali, primijecuje ga Alfred Hitchcock i angazira za svoju TV-seriju Alfred Hitchcock vam predstavlja. Od 1958. do 1964. godine, Altman rezira niz epizoda u TV-serijama Bonanza i Route 66. Nastavlja i sa svojom filmskom karijerom, ali nakon sukoba s Jackom Warnerom, postaje anti-holivudski raspolozen, ulazi u jednu potpuno novu fazu, radi par osrednjih filmova, a onda mu je, 1969. godine, ponudjena rezija filma M-A-S-H.

U iducih pet godina, do sredine 70-ih, Altman snima sedam filmova od kojih pet, po misljenju mnogih, zajedno s M-A-S-H-om, zasluzuje status remekdjela - uz ekscentricnu komediju Brewster McCloud i film Images (Prividjenja), to su California Split (Kalifornijski poker), zatim tri zanrovski jasno profilirana filma, u prvom redu - neuobicajeno lirski western McCabe and Mrs. Miller (Kockar i bludnica), svrstavaju ga medju najbolje filmove tog vremena, zajedno uz film Wild Bunch, Sama Peckinpaha, i uz prva dva Kuma; po rijecima kriticara NYT-a, Terrencea Raffertyja “svi proizvod jednog razdoblja u kojemu je priroda americkog eksperimenta u demokraciji stalno bila ispitavana i nekonvencionalno slavljena, slavljena ne zbog kolektivne vojne ili ekonomske moci, vec zbog individualne cilosti i energicnosti i jednog luckastog, sasavog optimizma....kulturni trenutak kao stvoren za Altmana.”

Uz Kocakara i bludnicu, jos i triler The Long Goodbye (Privatni detektiv), radjen prema romanu Raymonda Chandlera, te gangsterski film Thieves Like Us (Svi smo mi lopovi), a 1975. godine dobijamo i Altmanov Nashville, a on drugu nominaciju za Oscara. Po mnogima, taj film – drama, polu-musical, s politickom temom smjestenom u business zvan “country music,” predstavlja i vrhunac redateljske karijere Roberta Altmana.

Tih pet, zajedno s M-A-S-H-om, ono su o cemu govorimo kad govorimo o Robertu Altmanu. To ne znaci da su oni koji su uslijedili zanemarivi ili da je Altman, s godinama, poceo gubiti nesto od svojih vjestina i talenta – Gosford Park ce biti najbolji dokaz da se nije dogodilo nista od toga.

No, osamdesetih godina, iako radi niz filmova – Popeye, Jimmy Dean, vrati se, Zdravlje, Ludi za ljubavlju.... nastupa i izvjesna stagnacija, Altman provodi dobar dio vremena u Evropi, rezira opere, televizijske drame....da bi 90-ih opet dao nekoliko znacajnih filmova, medju njima – The Player (Igrac, satira na temu Hollywooda, Altmanov najsmijesniji film, njegova dugo njegovana, slatka osvetnicka fantazija) i Short Cuts (Kratki rezovi), ambiciozna adaptacija nekoliko kratkih prica Raymonda Carvera, za oba ta filma Altman je ponovno nominiran za Oscara, zatim neobicna komedija Pret-a-Porter, pa Kansas City (film je propao, jer Altmana je izdala glumacka postava), a 2001. godine Altman rezira Gosford Park i tada je, kao reziser, po peti put nominiran za Oscara. Za isti je film, kao i za Nashville, Altman jos bio nominiran za Oscara i kao producent tih filmova. Gosford Park nam, medjutim, otkriva i da u Starom svijetu postoji jedan potpuno novi svijet Altmanovih glumaca, uz one kojima se u Americi okruzio pocetkom 70-ih godina – Elliotta Goulda, Shelley Duvall, Keitha Carradinea....

Nedavno, Altman je zavrsio snimanje filma A Prairie Home Companion, prema istoimenoj, vrlo popularnoj americkoj radio-seriji Garrisona Keillora...trenutacno u postprodukciji, s premijerom zakazanom za 9. lipnja...

Nisu svi Altmanovi filmovi imali uspjeha, ali nije niti Altman puno mario za to sto su drugi o njima mislili, bilo oni u filmskoj industriji bilo oni izvan nje, kritika ili publika. “Moji filmovi,” rekao je Altman jednom, “mozda ne zadovoljavaju masovnu publiku, ali nisu s tom namjerom niti radjeni.”

Kad, nakon cetiri desetljeca pravljenja filmova onako kako je njemu bila volja, petog ozujka, u Los Angelesu, konacno primi zasluzenog Oscara, Altmanov govor ce zacijelo biti dostojanstven, reci ce sve sto takvom trenutku odgovara, mozda i spomene Sama Peckinpaha, napominje kriticar NYT-a, mrtvog vec 20 godina, koji se i sam do zadnjeg daha borio protiv studijskog sistema, ali razocaranja ne predstavljaju nista za Roberta Altmana, kao niti za likove iz mnogih njegovih filmova. Zajedno s njima, Altman je slijegao ramenima, razocaranja nisu ubila nikoga.

XS
SM
MD
LG