Knjiga sjećanja Jamesa Freya Milijun komadića – A Million Little Pieces – postala je prošle godine jedan od vodećih bestselera nakon što ju je popularna TV voditeljica Oprah Winfrey odabrala za svoj Knjiški klub. Nedavno, ta je knjiga postala djelo koje mnogi pomno proučavaju i istražuju. Nakon što je početkom siječnja jedan websajt objavio kako su glavni dijelovi knjige izmišljeni, gospodin Frey se našao u situaciji da mora braniti svoje memoare iz 2003. o ovisnosti o drogama i oporavku, da bi naposljetku priznao kako knjiga sadrži izmišljene događaje. Umjesto redovitog prikaza knjige u rubrici 'Svijet knjige' danas se Nancy Beardsley osvrće na ovaj slučaj, kao i na širu temu o činjenicama i fikciji u memoarima.
Nakon što su se po prvi put u medijima pojavile vijesti o sumnji u memoare Jamesa Freya, autor je gostovao u programu Larryja Kinga na CNN-u kako bi odgovorio na te optužbe. "Priznajem da je u knjizi bilo malo uljepšavanja, mijenjao sam imena, uklonjene su neke karakteristike likova koje bi mogle dovesti do njihove identifikacije u javnosti. Mnogi događaji o kojima pišem u knjizi dogodili su se prije 15 i 25 godina. Mnogi su se dogodili dok sam bio pod utjecajem droga i alkohola. Još uvijek stojim iza te knjige," rekao je Frey.
Oprah Winfrey nazvala je uživo u program te večeri kako bi izrazila podršku autoru Milijuna komadića, rekavši da temeljna poruka knjige o iskupljenju za nju još uvijek stoji. Međutim samo dva tjedna kasnije ispričala se u svom showu zbog poziva emisiji Larryja Kinga. "Ostavila sam dojam da istina nije važna. I duboko mi je žao zbog toga, jer to nije ono što ja vjerujem," izjavila je.
U toj emisiji Opre Winfrey sudjelovao je i autor James Frey koji je priznao da je većina navoda iz spomenutog websajta o njegovoj knjizi točna. Među izmišljenim podacima je i taj da je proveo 87 dana u zatvoru, dok je u stvarnosti bio pritvoren samo nekoliko sati.
Sve to nameće pitanje ima li u memoarima mjesta za fikciju. Zamjenik urednika književnog dodatka Washington Posta Jabari Asim smatra da ima, ali uz određena ograničenja: "Još 1941. godine pjesnik Langston Hughes je objavio knjigu Veliko more. To je prvi dio njegove autobiografije. Drugi dio objavio je 15 godina kasnije, što je bilo znatno više prožeto užasom. Njegovi biografi pokazali su da nijedna od ovih knjiga nije u potpunosti istinita. I na neki način to odražava moje uvjerenje kako je riječ o normalnoj ljudskoj tendenciji. Nije uvijek riječ o namjernom pogrešnom vođenju, i nije uvijek tako fiktivno kao kod Freya, već je više riječi o izbjegavanju, odnosno, onome što izostavljamo. Neću vam reći nešto iz svog života što sam učinio a što je nečasno djelo, tako da vjerujem da je to ono što motivira pisce memoara, a ne ideja da prakticiraju izravno zavaravanje."
Sharon O'Brian zna iz prve ruke što znači uspostavljati ravnotežu između stvarnosti i fikcije pri pisanju memoara. Ova profesorica s Koledža Dickinson autorica je knjige Obiteljsko srebro o njenoj dugogodišnjoj bitci s depresijom. "Mislim da kad pišete memoar imate – što ja zovem – 'ugovor s čitateljem' da kažete emocionalnu istinu o svom životu. Rekavši to, treba reći i to da memoari nisu dnevnici. Vi pokušavate svoj život pretočiti u priču. Tako da i ja i drugi koji pišu sjećanja koriste neke tehnike proznog pisanja. Konkretno, sjećanja iz djetinjstva, ne sjećate se što je konkretno rečeno u određenom trenutku, ali sjećate se emocionalnog učinka ili istine. Morate stvarati dijaloge, jer morate stvarati scene za čitatelja," kaže Sharon O'Brian.
Knjiga Milijun komadića prodaje se i dalje dobro, vjerojatno i zbog radoznalosti. Međutim, kako kaže zamjenik urednika književne rubrike Washington Posta Jabari Asim, razobličavanje okolnosti vezanih uz ove memoare ima dalekosežne posljedice. Kad jedan pisac prekrši svoj "ugovor s čitateljem" o istinoljubivosti, svi pisci postaju sumnjivi, čak i oni koji naporno rade na tome da budu pošteni i iskreni u svojim djelima.