Članak u ovomjesečnom izdanju časopisa Fortune odjednom je pažnju medija privukao na jednog hrvatskog znanstvenika koji radi u Sjedinjenim Državama. Naime, nakon što je ova ugledna publikacija proglasila biotehnološku kompaniju "Genentech", iz Kalifornije, najboljim radnim okolišem u svijetu, od 9 tisuća uposlenika kompanije upravo je 37-godišnji Domagoj Vučić bio onaj koji je javnosti predstavio rad "Genentecha". O tom radu i o njegovom putu od zagrebačkog PMF-a do San Francisca i 'zaposlenja iz snova' s njim je razgovarala Andrea Walsh.
Kada se ovih dana govori o kompaniji "Genentech", velik dio američke javnosti prepoznaje ju po Herceptinu, lijeku protiv raka koji je mnogim oboljelima vratio nadu da će doživjeti da im porastu djeca ili unuci. Taj je lijek ovoj 29 godina staroj kompaniji donio i ogromne prihode: tijekom prošle godine, cijena dionica Genentecha udvostručila se, na 95 dolara, a vrijednost kompanije – 102 milijarde dolara – stavlja ju na 20. mjesto u Americi, ispred Mercka, Lillyja i svih drugih farmaceutskih kompanija osim Pfizera i Johnson&Johnson. Uposlenici Genentecha uživaju u jedinstvenim uvjetima rada – od dioničkih opcija, preko sjajne prehrane, pa do dječjeg vrtića i još mnogo čega.
No, iz perspektive uposlenika, što to znači raditi na 'najboljem radnom mjestu' na svijetu?
Domagoj Vučić: Teško je to opisati (smije se) … ili objasniti, pogotovo zato što ja nisam radio u nekim drugim firmama, pa mi je teško usporediti. Ali, uglavnom je to jedna jako dobra atmosfera, dobre su beneficije, ljudi rade na stvarima koje vole. Mnogi ovdje dolaze raditi stvarno sa strašću, kako bi sudjelovali u ovim novim istraživanjima tumora i nekih imunoloških bolesti, u traganju za lijekovima protiv tumora. Mnogo toga proizlazi iz činjenice da je "Genentech" u zadnje vrijeme jako uspješan, da smo dobili neke utrke za lijekove s drugim velikim farmaceutskim i biotehnološkim kompanijama. Dobija se dojam te neke nepobjedivosti, atmosfera je 'mi-možemo-ako-hoćemo'. Ne bih želio biti prearogantan, ali u zadnje vrijeme nam stvarno dobro ide.
Naš je sugovornik Domagoj Vučić, 37-godišnji molekularni biolog, koji u 'Genentechu' radi sedam godina, otkako je obranio doktorat iz genetike na Sveučilištu Georgia. Od 2001. godine, tri godine nakon što je stigao u Genentech, vodi svoj vlastiti laboratorij, dakle, jezikom znanstvenika, vodi svoja vlastita istraživanja točno onako kako želi. Pitamo ga koliko mu je bilo lako ili teško ostvariti uspjeh unutar kompanije, doći do vlastitog laboratorija, voditi vlastita istraživanja?
DV: To nije lako zato jer je to vrlo atraktivna kompanija i tu dolaze najbolji ljudi koji rade na tom polju. Znači, nije nimalo lako probiti se i doći do pozicije jer ima puno pretendenata na tu poziciju. Međutim, ja sam uvijek vjerovao da će me moj rad – ako će biti kvalitetan – dovesti kamo treba. Kvalitetnim radom, kreativnošću i upornošću mora se uspjeti. Uz to, ja volim surađivati s drugima, volim kada više grupa radi na istom problemu; onda dođemo do boljih rezultata i uspješniji smo. Neki ljudi vole više raditi sami, ali, u današnje vrijeme, bit je u tome da se stvarno nađu neke funkcionalne veze među radnim grupama, onda to puno bolje ide. I to se onda cijeni, vidi se kada netko uspije svoje ideje prezentirati i dovesti do određenog nivoa, onda se to cijeni.
GA: Koliko je važno kvantificirati svoju kompetitivnost, dakle objavljivati radove ili – kao u vašem slučaju – prijaviti patente?
DV: Da, sve se to broji, sve se to gleda. Uz publikacije, ja dosta idem po kongresima gdje držim predavanja, tu su i patenti, a i, konačno, ono što radim na otkrićima lijekova što se ne može nigdje staviti na papir, jer se to još uvijek drži tajnom zbog jake konkurencije.
GA: Bez da otkrivate tajne, na čemu radite?
DV: Pa, ja radim uglavnom na lijeku za tumore, na pojavi da su mnogi tumori vrlo otporni na kemoterapije i na druge metode liječenja, poput radijacije. Mnoge se stanice tumora mogu ubiti tim terapijama, ali većina ih je otporna i tumor i dalje nastavi rasti. I sad ja gledam koji su ti proteini unutar tih stanica koji su odgovorni za te pojave. Mi vjerujemo da smo otkrili koji su proteini važni i sada radimo spojeve koji se specifično vežu za takve proteine i blokiraju njihovu funkciju. Na taj način, uz pomoć tih spojeva bi trebalo stvarno spriječiti rast i možda i skroz ukloniti tumor, sam ili u kombinaciji sa različitim kemoterapijama, koje će se onda koristiti u nižim koncentracijama ili u kraćim vremenskim periodima. To još nije otkriveno, za to će se morati ići u klinička istraživanja da se stvarno vidi kakav režim tretmana bi postigao najbolje rezultate. Ja radim na solidnim tumorima, dakle rak dojke, pluća, melanomi i slično.
GA: Da li vas je obrazovanje na zagrebačkom PMF-u dostatno pripremilo za kompetitivnost postdiplomskog studija američkih sveučilišta?
DV: Ja mislim da je. Mnogi kod nas potcjenjuju naše obrazovanje, ali ja mislim da je teoretsko obrazovanje, dakle razumijevanje kako radi genetika, biokemija, fizika i kemija, ekologija itd, vrlo dobro. Ja sam ustanovio da sam stvarno bio dobro pripremljen s teoretske strane. S praktične strane je to malo lošije, vezano uz novce. Sve su te kemikalije vrlo skupe i teško je očekivati da se može u Hrvatskoj to staviti na isti nivo kao u Americi, gdje je puno lakše pružiti i studentima dodiplomske nastave mogućnosti da se okušaju u eksperimentalnim procedurama. Ja to nisam iskusio, dakle s te strane mi je malo trebalo da ih dostignem. Ali, što se tiče teoretske strane, bio sam potpuno spreman.
GA: Koliko vam je bilo teško dobiti stipendiju za postdiplomski studij u Americi?
DV: Nije uopće bilo teško. Ja sam aplicirao na nekoliko sveučilišta – više se ne sjećam na koliko -, i na nekoliko njih sam dobio, a na nekima nisam. Znate, kada oni intervjuiraju Amerikance za stipendije na postdiplomski studij, oni ih vide i upoznaju; kada uzimaju strance, onda moraju odlučiti na osnovu papira iz prijave, što im je puno teže. Ali, u principu, stvarno nije bilo teško. Ako se netko stvarno odluči i upozna se sa literaturom, vidi gdje su ta američka sveučilišta i kako to funkcionira, onda im napiše pismo i ode položiti testove – GRE, TOEFFL za engleski. To nije ništa nesavladivo; tkogod zna dovoljno engleski može to napraviti.
GA: A koliko teško vam je bilo nakon postdiplomskog studija dobiti radnu dozvolu i ostati raditi u Americi?
DV: Isto nije bilo teško. Ako ste relativno dobri – ja nisam bio najbolji, ali sam bio dobar -, ako se pokaže kvalitetan rad i sposobnost publiciranja svog rada, onda često bilo akademske ustanove ili kompanije pokažu interes za vas. U tom slučaju, njihove službe sređuju čitavu administrativnu stranu. Ja sam tako preko "Genetecha" dobio radnu dozvolu bez da sam uopće iskusio neku brigu.
GA: Dakle, kompanije same pristupaju dobrim kandidatima?
DV: Da, da, pristupaju. Ali ja sam htio sam izabrati gdje ću ići. Išao sam ne toliko samo za kompanijom u kojoj ću raditi, nego sam gledao s kojim bih stručnjakom želio raditi i od njega još više naučiti. Došao sam u "Genetech" jer je tu radio Vishva Dixit, koji je potpredsjednik za istraživački dio za nove terapije. On je vrlo poznat na polju kojim se ja bavim i htio sam raditi uz njega da još više naučim. Primarna motivacija pri izboru mi je, dakle, bilo da dođem u dodir s vrhunskim znanstvenicima.
GA: Sada kad vas je naglo snašla slava i izvan krugova znanstvenika iz vašeg užeg područja rada, kako ju doživljavate?
DV: Nisam očekivao da ću odjednom doživjeti toliku popularnost i stvarno me iznenadila. No, najvažniji dio o toj priči o meni je da se vidi malo i dobrih strana života znanstvenika, i da nije sve u nogometašima i pjevačicama nego da se nešto u životu može napraviti i s glavom.