Znanstvenici koji proučavaju razvitak ljudskog roda oduvijek su bili sučeljeni s dilemom: nagon za produženjem vrste stvaranjem vlastitog podmlatka, kao i zaštita tog podmlatka kod ljudskih jedinki može biti nadjačana - ljudi se mogu ponašati potpuno u suprotnosti s vlastitim biološkim interesom. Mike O'Sullivan o tome je razgovarao s antropologom Walterom Goldschmidtom, čija nova kniga "The Bridge to Humanity" pokušava odgovoriti na pitanje kako su ljudi nadvladali takozvani 'gen sebičnosti'.
Biolozima je poznato da se živa stvorenja ponekad žrtvuju u korist svog podmlatka. Antropolog Walter Goldschmidt kaže da u životinjskom svijetu altruističko ponašanje rijetko ide dalje od toga: "Živa tvar je dizajnirana tako da se na neki čudan način želi očuvati. To uključuje i čine žrtvovanja u korist vlastitog podmlatka, kako bi kontinuitet vrste bio održan, jer je održanje vrste važnije od održanja same jedinke."
No, ljudska bića mogu prevladati taj biološki nagon promicanja vlastitog genetskog nasljeđa, nagon koji neki biolozi zovu 'gen sebičnosti'. Ljudi se mogu posvetiti aktivnostima koje naizgled ne donose genetsku korist, od vjerskog altruizma pa do jednostavnog upražnjavanja ugoda.
Walter Goldschmidt, 92-godišnji profesor antropologije i psihijatrije na UCLA, Sveučilištu Kalifornije u Los Angelesu, kaže da su znanstvenici razotkrili tajne evolucije, ali nikada nisu objasnili kako se ljudi mogu izdignuti iznad svoje biologije: "Zagonetka je kako smo se mi ljudi - koji smo proizvod evolucije - uspjeli izmaknuti toj dominaciji biologije?"
Antropolozi smatraju da se ključ te ljudske zagonetke krije u brižnoj ljubavi majke, koja je važna svim sisavcima. Majka mačka liže svoje mačiće, a znanstvenici znaju da to lizanje omogućuje njihov neurološki razvitak. Mladunčad rhesus majmuna, podignuta bez majke, nikada se ne uspije razviti u zdrave odrasle jedinke.
Walter Golschmidt vjeruje da briga i skrb koju pruža majka - koja je kod ljudi mnogo dugotrajnija nego kod drugih vrsta - omogućuje naš društveni razvitak. Mnogi psiholozi bi se s njim složili. Ali, on tu tvrdnju odvodi i dalje, te kaže da je veza između majke i njenog djeteta iskra koja je pokrenula transformaciju ljudske vrste, promičući društvene odnose koji su omogućili nastanak društva. On kaže da je postanak kulture vezan uz našeg dalekog pretka, homo habilisa, ranog oblika ljudske vrste koji je prvi počeo izrađivati alatke: "I ja tvrdim da je kroz čitavo vrijeme, otkako je počeo ljudski rod s homo habilisom, stalno rastao mozak čovjeka. To mu je omogućilo da logički misli."
Naš sugovornik vjeruje da se logička misao razvijala u dva smjera. Jedan je kroz jezik, a drugi kroz izradu alatki. Kako kaže, obje te vještine rezultat su istih mentalnih sposobnosti, koje su iznikle u kontekstu drevnih društvenih zajednica. Oba su smjera, naizmjence, stimulirala naš razvitak.
Profesor Goldschmidt kaže da se isti proces ponavlja unutar obitelji, gdje dijete prolazi kroz interakcije i uči od svojih roditelja. Kroz tisuće generacija, to je dovelo do prilagodljivih ljudskih kultura i dominacije naše vrste, homo sapiensa: "Bit ljudske vrste je njezina prilagodljivost ponašanja. To znači, ako je klima jako hladna, onda gradimo iglue, a ako je vruća, onda radimo kolibe od trave."
I druge su vrste nekad dosegnule elementarne razine kulture. Ali, one su, kako izgleda, bile manje prilagodljive i izumrle su, pri čemu je njihov nestanak vjerojatno bio i ubrzan aktivnošću naših predaka. Drevni rođaci današnjeg čovjeka uključuju neandertalce, kao i patuljastu ljudsku vrstu, nedavno otkrivenu u fosilnim ostacima na indonezijskom otoku Floresu. No, Walter Goldschmidt kaže da je evolucija podjednako vezana uz kooperaciju koliko i konkurenciju. U svojoj knjizi "The Bridge to Humanity", on kaže da je upravo uloga brižne i skrbne majke ona ključna karika koju ranije nismo znali, a koja je neophodna za razumijevanje razvitka ljudskog roda.