Linkovi

75. godišnjica osnutka Nacionalnog simfonijskog orkestra


Sezona 2005-2006 sedamdeset i peta je za jedan od najpoznatijih orkestara u Sjedinjenim Drzavama. Washingtonski National Symphony Orchestra slavi tri-cetvrt stoljeca postojanja....

Osnovan prije 75 godina, kao ad hoc skupljena grupa glazbenika sa sireg washingtonskog podrucja, National Symphony Orchestra postao je, u medjuvremenu, sastavni dio washingtonske kulturne scene te, kao nacionalni orkestar, nastavlja igrati vitalnu ulogu u razvoju glavnog grada Sjedinjenih Drzava kao kulturne mecce.

Kad se uzme u obzir cinjenica da je Washington dom najstarijoj profesionalnoj glazbenoj organizaciji u zemlji – “predsjednikovom vlastitom,” Orkestru americkih marinaca, United States Marine Band, osnovanom odlukom Kongresa, 1798. godine – onda je Washingtonu doista trebalo dugo da osnuje i jedan solidan simfonijski orkestar. Postojala je washingtonska Filharmonija, na prijelazu 19. u 20. stoljece, ali jedva da je godinu dana pozivjela. Od 1902. do 1905, djelovao je washingtonski simfonijski orkestar. Pokusaj da se taj ansambl ozivi, 1907, zavrsio je neuspjehom vec nakon tri koncerta. Kad je, 31. sijecnja 1931, osnovan NSO – National Symphony Orchestra, i najavio svoju prvu formalnu sezonu od 24 koncerta za 1931-1932, mnogi su sumnjali da ce i on moci duze potrajati.

Clanovi tog prvog orkestra primali su 40 dolara tjedno, za tri probe i jedan koncert svakog cetvrtka popodne, pet mjeseci godisnje. Ostatak godine morali su zaradjivati na druge nacine – na svadbama, muziciranjem u washingtonskoj katedrali, povremenim solo nastupima ili kao clanovi kvarteta u domovima bogatih washingtonskih pokrovitelja.

Danas, orkestar ima stotinu stalnih clanova, odrzava 175 koncerata godisnje i raspolaze godisnjim budzetom od otprilike 30 milijuna dolara.

Danas, kad slavi svoju 75. obljetnicu, NSO s ponosom obiljezava sedam i pol desetljeca svog postojanja, ali i u buducnost gleda s puno sigurnosti i optimizma.

Sadasnji, njegov peti ravnatelj i glazbeni direktor – Leonard Slatkin – odlazi na kraju sezone 2007-2008. Orkestar ima velika ocekivanja da ce na njegovo celo stati opet jedno veliko ime, ali i netko tko ce nakon Slatkina unijeti temeljite promjene. NSO zeli rasti i razvijati se u nekom potpuno novom smijeru, dokazati se u nekom drugom repertoaru.

To sto je NSO danas medju najboljim svjetskim orkestrima, moze, medjutim, zahvaliti upravo Leonardu Slatkinu.

U Americi rodjen i skolovan, Slatkin, u ovoj, za NSO, jubilarnoj sezoni, orkestar vodi po deseti puta, njegova deseta sezona. Za to vrijeme, poveo je NSO na brojne turneje – Azijom, Evropom i Sjedinjenim Drzavama. Veliki je zagovornik glazbenog obrazovanja i veliki pobornik americke glazbe i americkih glazbenika.

Za finale ove jubilarne sezone, NSO i Leonard Slatkin pripremaju, za lipanj, tri izvedbe Mahlerove “mamutske” Osme simfonije, za oko pet stotina – veliki orkestar, osam solista, te nekoliko washingtonskih mjesovitih zborova.

Jubilarna sezona otvorena je, u rujnu, uvertirom operi Strijelac vilenjak, Carla Marie von Webera, u spomen na onaj prvi nastup National Symphony Orchestra, na prve note koje su se zacule za onog davnog koncerta 1931. godine. Tada je orkestrom ravnao maestro Hans Kindler i ostao njegovim glazbenim direktorom do 1949. Kormilo od Kindlera, te godine, preuzima Howard Mitchell. On ce biti i najduze s NSO-om, sve do 1969, punih 20 godina. Kindler je orkestru udario temelje, odrzao ga na zivotu i tijekom teske gospodarske krize, tridesetih godina proslog stoljeca. Mitchell je orkestar preuzeo kad su Washington i Amerika bili ispunjeni optimizmom, nakon drugog svjetskog rata. Mitchell je smatrao da simfonijski orkestar mora biti glavna komponenta drustvenog i kulturnog zivota glavnog grada, da mora biti ustanova koja ce uzivati podrsku prosvijetljene nekolicine kako bi u njoj mogle uzivati mase. Pod Micthellovim vodstvom, NSO je zapoceo svoje koncerte i programe za djecu i mlade.

Mitchell je orkestar poveo i na prvu stranu turneju. Cijelo ljeto 1959, proveli su u zemljama Juzne Amerike, odrzali 68 koncerata u 19 zemalja, u svaki program bila je uvrstena barem jedna kompozicija nekog americkog skladatelja. Osam godina kasnije – 1967 – maestro Mitchell orkestar vodi na njegovu prvu evropsku turneju. Tijekom godina, NSO ce nastupati u atenskoj Akropoli, na Crvenom trgu, u Moskvi, i u najpoznatijim koncertnim dvoranama svijeta.

Howarda Mitchella nasljedjuje, 1970. godine, Antal Dorati, ucenik madjarskog skladatelja Zoltana Kodalyja i prethodni glazbeni direktor dvaju vodecih americkih orkestara – onog iz Dallasa i onog iz Minneapolisa, i uvodjenjem u repertoar orkestra djela Haydna, Mozarta, Brucknera, Mahlera....znatno podize artisticki kvalitet NSO-a. Pod Doratijem, orkestar dobija i svoju stalnu kucu – washingtonski Kennedy Centar.

Svoju pedesetu sezonu, 1977. godine, NSO zapocinje pod palicom Mstislava Rostropovicha, superzvijezde cella, rodjenog u Rusiji. On orkestru donosi glamur, ulijeva u njega strast, daje mu boju, donosi uzbudjenje.

Rostropovicheva je era, sa washingtonskim National Symphony Orchestra, trajala 17 godina. Bila je i ostaje kontroverzna. Nitko mu ne porice njegovo majstorstvo na cellu, niti njegovu osobnu karizmu, niti ljubav za glazbu koja je bila njegova glavna i jedina vodilja u svemu. Nitko mu ne porice niti da je orkestru donio svjetsku pozornost i slavu, ali uvijek su ga kritizirali za izvjesnu tromost, inerciju. Ono sto je volio i dobro razumio, kao primjerice rusku glazbu, sjajno je izvodio, ali tjedan, recimo, fantasticnog Cajkovskog ili Sostakovica slijedio bi tjedan, po misljenju mnogih, neuravnotezenih izvedbi drugog, ali jednako kljucnog, repertoara.

No, upravo s maestrom Rostropovichem pocela je, 1979. godine, za NSO, jedna lokalna, washingtonska tradicija – orkestar svake godine nastupa na otvorenom, ispred zgrade Kapitola, za americki Dan nezavisnosti, cetvrtog srpnja. Taj je praznik sada nezamisliv bez NSO-a! Kao i mnogi drugi vazni dogadjaji u zivotu glavnog grada.

XS
SM
MD
LG