Prošlo je čitavo desetljeće otkako je Daytonski mirovni sporazum okončao trogodišnji rat u Bosni i Hercegovini. Četvrt milijuna ljudi izgubilo je živote, a ni do danas, tisuće njih nisu identificirane. Jedna organizacija, utemeljena 1996, proputovala je svijetom kako bi preživjelim stradalnicima svih ratova na području bivše Jugoslavije pomogla da saznaju što se dogodilo njihovim nestalim rođacima.
Elmi Karić je bilo samo deset godina kada je njezin otac Mehmed bio ubijen pokraj njihovog sela. To se dogodilo 1992, na početku rata u Bosni i Hercegovini. Obitelj Karić živjela je u okolini Vlasenice, području gdje su se nalazile srpske postrojbe. Bježeći pred srpskim vojnicima, ova je obitelj spas potražila u obližnjoj šumi.
"Vraćao se kako bi donio od doma neku hranu. Kada se vraćao prema šumi ubili su ga vojnici koji su ulazili u selo."
Njezin je otac bio pokopan na licu mjesta, u šumi, jer bi pogrebni obred na seoskom groblju – kako kaže Elma Karić – bio prevelik rizik. Kasnije, Elma i njezina majka stigle su u St. Louis, grad u kojemu je najveća koncentracija bosanskih izbjeglica u Sjedinjenim Državama. Međunarodna komisija za nestale osobe stigla je u St. Louis i desetak drugih američkih gradova ovaj mjesec prikupljajući uzorke krvi za forenzičku obradu.
Elma Karić bila je jedna od 300 bosanskih izbjeglica koji su došli u centar za useljenike, u gradu, kako bi dali uzorke krvi. Poput drugih, i ona se nada da će se njezina DNK, nakon analize, preklopiti s nekom drugom iz kompjutorske baze podataka o genetskim uzorcima, prikupljenim od neidentificiranih žrtava rata. To bi pomoglo u identifikaciji posmrtnih ostataka njezinog oca, koji bi – kaže Elma – onda dobio i odgovarajući pogreb.
Edin Jasaragić radi za Međunarodnu komisiju za nestale osobe. On kaže da je od 40 tisuća ljudi koji su nestali tijekom ratova na području bivše Jugoslavije njegova organizacija identificirala gotovo 8700 ljudi. To je prvi puta – kaže on – da je testiranje DNK bilo provedeno u tako velikim razmjerima.
"Do sada smo prikupili više od 75 tisuća uzoraka krvi od članova obitelji nestalih, što znači da imamo više od jednog uzorka za usporedbu po svakoj nestaloj osobi."
Gospodin Jasaragić kaže da testiranje DNK daje rezultate u slučajevima kada je teško prikupiti konvencionalne forenzičke dokaze. Takav je slučaj u Bosni – kaže – gdje su tijela ubijenih često bila micana iz jedne masovne grobnice u drugu.
"Ljudi koji su bili ubijeni i zakopani na jednoj lokaciji kasnije su bili prebačeni na dvije ili tri različite lokacije. Antropološki gledano, nemoguće je sakupiti niti čitav kostur ijedne od tih osoba."
Forenzičke metode koje je razvila ova organizacija koristile su se i pri identifikaciji žrtava terorističkih napada iz rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu, kao i kod žrtava prošlogodišnjeg tsunamija u južnoj Aziji. No, testiranje DNK daje rezultate samo ako se uspiju pronaći posmrtni ostaci žrtava.
Nedugo prije kraja rata u Bosni, srpski vojnici u Prijedoru ugurali su Kemala Cerića u jedan zeleni Mercedes i odveli ga. Otada, nitko ga nije vidio. Njegov sin Jasmin sada živi u St. Louisu. On je komisiji dao uzorak krvi prije četiri godine, ali još uvijek nije ništa saznao o svom ocu.
"Niti deset godina nakon rata, za mene ta tragedija nije okončana. Ne znam gdje je moj otac. Od 22. rujna 1995. nije bilo dana da nisam mislio gdje bi on mogao biti."
Osoblje Međunarodne komisije za nestale osobe uskoro će analizirati i katalogizirati stotine uzoraka DNK koje su prikupili u Sjedinjenim Državama. Poput mnogih drugih Amerikanaca bosanskog podrijetla koji su sudjelovali u toj akciji, i gospodin Cerić se nada da bi nekoliko kapi njegove krvi moglo staviti točku na prošlost koja poput more još i danas živi.