Danas Amerikanci slave blagdan Dan zahvalnosti. Često, to je prilika za okupljanje obitelji i prijatelja oko raskošne trpeze. Blagdanski obrok počinje molitvom zahvalnosti za sve čime nas život blagoslivlje. Tradicija Dana zahvalnosti temelji se na običaju žetvenih slavlja iz mnogih kultura, a posebice onog koji se smatra prvim Danom zahvalnosti u kolonijalnom Massachusettsu.
Priča počine jednog hladnog dana kasne jeseni 1621, kada je oko pedesetak naseljenika – nazvanih Hodočasnici -, koji su jedva uspjeli preživjeti svoju prvu zimu u Novom svijetu – dok je drugih pedesetak umrlo -, podijelilo svoje žetveno slavlje sa susjednim indijanskim plemenom Wampanoag. Ova dirljiva priča, tijekom generacija još i više uljepšana, donosi poseban osjećaj topline ovom iznimno omiljenom obiteljskom blagdanu.
No, prema kustosima Plantaže Plimoth – muzeja žive povijesti, koji se nalazi u istom naselju gdje su Hodočasnici i Indijanci slavili tu žetvu prije gotovo 400 godina – priča o Dani zahvalnosti urešena je s mnogo preuveličavanja i mitova. Kao prvo, čitav se događaj vjerojatno zbio u listopadu, odnosno bliže žetvi kukuruza. Kathleen Curtin, povjesničarka na Plantaži Plimoth, kaže da se oko 90-tak Indijanaca – najvjerojatnije samo muškaraca, jer nema nikakvog spomena da su i žene plemena Wampanoag prisustvovale slavlju – pridružilo Hodočasnicima i s njima se gostilo puna tri dana. No, malo je vjerojatno da je itko to zvao Danom zahvalnosti. Hodočasnici su bili vjerski separatisti, ogranak vrlo striktne sekte nazvane Puritanci, koje se opisuje kao uštogljene i bogobojazne, nimalo sklone zabavama i slavljima. //
"Oni su bili vrlo pobožni ljudi, koji su živjeli u vrlo pobožnom vremenu. Međutim, oni su – vrijedi se sjetiti – došli iz stare, vesele Engleske. Pijenje piva i vina, gozba i slavlje bili su dio njihovog života. Oni nisu bili potpuno lišeni životne radosti i sreće, to je sigurno," kaže kustosica Curtin.
Oskudni zapisi iz naselja, 1621. godine, spominju jarebice. No, Kathleen Curtin kaže da se vjerojatnije radilo o guskama i patkama, ali sigurno ne o mesnatim, odomaćenim puranima kakve američke obitelji nadjevaju i peku za današnju gozbu. A, kad smo već kod ispravljanja krivih predodžbi, možemo potpuno zaboraviti prizor dugih stolova prekrcanih hljebovima kruha, pita od bundeve i sosa od brusnica. "Englezi su znali za brusnice; Indijanci Wampanoag su ih jeli. No, nisu imali dovoljno šećera da bi ih pretvorili u sos. Bundeva je bilo, ali je malo vjerojatno da su od njih spravili pite s obzirom da im je nedostajalo brašna, a i pećnica u kojima bi se pite pekle."
Na Plantaži Plimoth, Linda Coombs je direktorica programa domorodačkih Wampanoaga. I ona, isto tako, odbacuje neke od izmišljenih priča o toj žetvi iz 1621. Ona kaže da su Indijanci ubili pet srna i donijeli ih kao svoj doprinos proslavi. No, suprotno predanju, nisu donijeli kukuruzne kokice, jer ta sorta kukuruza u to vrijeme uopće nije postojala u Massachusettsu. A, nisu niti nosili raskošne perjanice na glavi, jer je to običaj Indijanaca Velikih ravni. Odjeća Wampanoaga bila je vrlo skromna i praktična. Gospođa Coombs zatire i jednu još veću fantaziju u vezi s prvm Danom zahvalnosti.
"Čitav mit se okreće oko postavke kako su Indijanci dobrodošlicom dočekali Engleze u svoju zemlju, kako su zajedno jeli purane i živjeli sretno sve svoje dane, te da je to bio PRVI Dan zahvalnosti, dakle prvi od mnogih koji su uslijedili. Koncept koji leži iza takvog mita je da su domaći voljno i zadovoljno prihvatili kolonizaciju. To nije točno. Nije bilo točno ni onda, a nije niti danas," kaže Linda Coombs. Savez između Hodočasnika i Wampanoaga trajao je samo 50 godina prije nego što su prekršeni sporazumi doveli do sukoba i krvoprolića.
Još jedan prizor iz prvog Dana zahvalnosti vrlo je daleko od stvarnosti. Mnogi crteži muškarce Hodočasnike pokazuju u daleko preraskošnoj odjeći. Fine kapute, ulaštene cipele, i visoke šešire s kopčom iznad širokog oboda nosili su samo bogataši, a i oni samo u formalnijim prilikama. Hodočasnici, koji su se borili da uopće prežive, nosili su šešire od dabrova krzna i kapute od srneće kože. A, nakon prve godine, kada ih je pola pomrlo, vjerojatno su bili jako zahvalni da su imali i to, i da su uopće bili živi.