Slabljenje sindikata u Sjedinjenim Državama i Europi očito je već desetljećima, što je neke stručnjake navelo na tvrdnju da sindikati nepovratno postaju dio prošlosti. No, postoje i oni koji smatraju da je sindikalni pokret u fazi regrupiranja, te da se priprema da efikasnije odgovori na izazove globalizacije.
Udruga dvanaest radničkih sindikata nedavno je u Kaliforniji porazila četiri referendumske inicijative tamošnjeg guvernera Arnolda Schwarzennegera, kojima je bio cilj smanjiti prava i povlastice zaposlenih u javnom sektoru. Ovom su pobjedom kalifornijski sindikati - koji okupljaju oko dva i pol milijuna zaposlenih, većinom medicinskih sestara, nastavnika, policajaca i vatrogasaca – pokazali da radnički pokret nije na izdisaju već da i danas ima priličnu političku moć. Bez obzira na to, američki sindikalni redovi su značajno prorijeđeni. Trend traje već pedesetak godina. Sredinom stoljeća, sindikalno je organizirano bilo oko 30 posto zaposlenih Amerikanaca.
'U ovom trenutku krećemo se prema samom dnu, u odnosu na druge industrijske zemlje' – ovako stanje na sindikalnoj sceni komentira David Brody, profesor povijesti sindikalnog pokreta na Sveučilištu Kalifornije. "U privatnom sektoru u Americi, sindikalno je organizirano manje od osam posto zaposlenih. To je manje nego ikada, u više od posljednjih stotinu godina" - kaže ovaj američki stručnjak.
Usporedbe radi, u Švedskoj je sindikalno organizirano gotovo 80 posto uposlenih, a broj je gotovo isti u Danskoj i Finskoj. U drugim zapadnoeuropskim zemljama postotak članova sindikata među uposlenima je između 20 i 50 posto. U Francuskoj je sindikalno organizirano tek oko 9 posto zaposlenih, po čemu je ta zemlja na posljednjem mjestu u zapadnoj Europi. Bez obzira na razmjerno malo članstvo, francuski su sindikati poznati po dobro organiziranim masovnim štrajkovima, koje prati medijska propaganda te najvažnije – rezultati.
Robert Tobias, profesor političkih znanosti na Sveučilištu American, ovdje u Washingtonu, bivši je čelnik sindikata djelatnika uposlenih u državnim financijskim službama. On kaže da su europski sindikati, za razliku od američkih, znatno uključeniji u politički proces: "Razlika je u tome što su američki sindikati tradicionalno koncentrirani na zaštitu prava individualnih radnika, putem kolektivnih ugovora. U Europi, sindikati su dio političkog procesa, imaju znatnu ulogu na političkoj sceni. Oni radnička prava štite koristeći se svojim utjecajem na zakonodavce."
Laburističke stranke – koje potječu iz sindikalnog pokreta – snažne su u nizu zapadnih zemalja, primjerice Britaniji, Australiji i Izraelu. Za razliku od tamošnjih sindikata, američki su sindikati, povijesno gledano, uvijek bili koncentrirani ne na politiku već na ekonomiju i na uvjete koji vladaju na tržištu radne snage. Neki će povjesničari reći da su američki sindikati zbog toga neovisniji od stranaka i fleksibilniji. Prema tom stajalištu, snaga sindikata u Sjedinjenim Državama temeljila se na radničkoj solidarnosti te spremnosti da se organizira štrajk.
Sindikatima je međutim prije više od dvadeset godina zadan snažan udarac. 1981. godine tadašnji predsjednik Ronald Reagan prekinuo je nacionalni štrajk kontrolora leta, otpustivši štrajkače s posla. Na njihova su radna mjesta došli uposlenici koji su bili voljni raditi bez zaštite kolektivnog ugovora. Od tada, moć sindikata je u padu, ne samo u Sjedinjenim Državama već i u mnogim drugim zemljama.
Mnogi analitičari tvrde da je tome najviše pridonijela moć korporacija, koje danas često 'sele' svoja postrojenja iz zemlje u zemlju, u potrazi za što jeftinijom radnom snagom. Korporacije optužuju sindikate da su zapravo oni krivi za probleme radništva jer je njihovim zalaganjem radna snaga postala nefleksibilna. Naime, radna se mjesta sporo otvaraju jer je to skupo – tvrde direktori korporacija. Zbog sindikalnih normi teško se upošljavaju honorarci ili pak otpuštaju djelatnici koji slabo rade. Zbog toga trpe čitave ekonomije, gdje je gospodarski rast slab a neuposlenost visoka – tvrdi poslovna zajednica.
Reakcija na upozorenja od strane businessa nije izostala. U Britaniji i Njemačkoj se danas laburisti odnosno socijaldemokrati zalažu za mnoge od mjera koje predlaže korporacijski sektor. David Brody, povjesničar sindikalnog pokreta koji predaje na Sveučilištu Kalifornije, smatra međutim da sindikate ne bi trebalo olako otpisati: "Ovakve smo trendove viđali i prije. Danas se tvornice iz Amerike sele u zemlje u razvoju. Ranije, tvornice su se selile s američkog Sjevera na američki Jug, gdje su plaće bile niže. Prema tome, trend nije nov, jedino je dramatičniji jer se postrojenja sele u inozemstvo."
David Brody primjećuje da su se i sindikati ugledali u multinacionalne korporacije, koje su se najčešće razvile iz uspješnih lokalnih, regionalnih ili nacionalnih firmi. 'Globalizacija industrije i sektora usluga traži i globalizaciju sindikalnog pokreta' – kaže ovaj američki stručnjak. No, dodaje Brody, sindikalno ujedinjavanje na globalnom planu otežano je zbog toga što su sindikati u različitim zemljama različito zakonski regulirani.
Steve Stallone, glasnogovornik Međunarodnog sindikata lučkih radnika kojem je sjedište u Kaliforniji, smatra da globalizacija nije nešto što neizbježno radi u korist poslodavca. Stallone navodi primjer iz 1998. godine, kada je njegov sindikat pomogao kolegama u Australiji. "Australska je vlada pokušala policijom s dokova izbaciti tamošnje lučke radnike, koji su štrajkali. Htjeli su na njihova radna mjesta postaviti radnike koji nisu u sindikatu. Naš je sindikat odgovorio na sljedeći način: prvi teretni brod iz Australije kojeg su robom napunili štrajkbreheri bio je ovdje blokiran i nismo ga htjeli niti dirnuti. Brod je prevozio smrznutu govedinu i janjetinu. Meso se nakon izvjesnog vremena počelo kvariti. Australska je vlada nakon izvjesnog vremena odlučila popustiti, sindikalno organizirani radnici vraćeni su na posao, a sa sindikatima je potpisan nov ugovor" - prisjeća se Stallone.
On također podsjeća da je u nizu zemalja broj sindikalno organiziranih radnika porastao – primjerice u Južnoj Africi, za više od sto posto, u Čileu za devedeset posto, te za 60 posto u Bangladešu. Osnovane su i brojne međunarodne sindikalne konfederacije, poput Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata koja okuplja oko 230 lokalnih organizacija iz oko 150 država.
Većina analitičara slaže se u uvjerenju da će sindikati preživjeti i možda čak biti i uspješniji, a postojat će sve dok bude poslodavaca i posloprimaca. Ako se radnici osjećaju iskorištavanima, prije ili kasnije oni će pronaći način da se organiziraju i izbore za svoje interese.