Vjerojatno niti jednom jazz-albumu do sada nije dato toliko publiciteta PRIJE njegovog objavljivanja koliko albumu pod naslovom Thelonius Monk Quartet with John Coltrane – At Carnegie Hall. Dvojica divova jazza – pijanist Thelonius Monk i saksofonist John Coltrane – nastupila su u slavnoj njujorskoj dvorani 29. studenog 1957. godine. Malo se o tom koncertu znalo...sve do sijecnja ove godine, kad su, u arhivima Kongresne knjiznice, iznenada otkrivene vrpce Glasa Amerike i na njima snimak tog povijesnog koncerta. Casopis Newsweek to otkrice opisuje rijecima “glazbeni ekvivalent otkrica novog Mount Everesta.” Za istinske ljubitelje jazza, to je otkrice bilo od jos veceg znacaja, “ jednako – otkricu Grala,” kaze Larry Appelbaum, specijalist Kongresne knjiznice za jazz, covek koji je vrpce i pronasao, nakon 48 godina.
U Kongresnoj knjiznici ogromna je zbirka zvucnih zapisa, pohranjeno vise od tri milijuna raznoraznih snimaka, u cijelom nizu kolekcija, sto privatnih (Charlesa Mingusa, Billyja Taylora, Minta Hintona...), sto onih koje su Knjiznici predane, na cuvanje, digitaliziranje i katalogiziranje, iz arhiva raznih americkih radio- i TV-postaja (NBC, Armed Forces Radio & Television Services, itd.). U tom vrijednom fundusu nalazi se i oko 50.000 vrpci Glasa Amerike sa starim programima, snimljenim koncertima i raznim drugim kulturnim dogadjajima. Stalno nesto novo i zanimljivo pronalazimo u toj gradji, kaze Larry Appelbaum, strucnjak za digitaliziranje materijala, inace i veliki poznavatelj jazza, vodic vlastitog jazz-programa na jednoj od washingtonskih radio-postaja (Pacifica Radio WPFW), suradnik nekoliko jazz-casopisa, urednik serije jazz-filmova. Nosim, kaze uz smijeh, puno raznih sesira! U Kongresnoj knjiznici, Larry Appelbaum radi od pocetka 60-ih godina. U laboratoriju za digitaliziranje – Magnetic Recording Laboratory, od 1981. godine. Na pocetku svakog tjedna, veli, voli pogledati sto se za taj tjedan sprema, sto ceka na procese u laboratoriju. Ono na sto ce naici jednog sijecanjskog jutra, pocetkom ove godine, tijekom rutinskog procesa digitaliziranja, zaprepastit ce ga. Jer do otkrica tipa snimke rijetkog zajednickog nastupa kvarteta Theloniusa Monka, sa Johnom Coltraneom, ne dolazi se svakog dana!
“Sjecam se tog jutra, potkraj sijecnja, pregledavao sam vrpce koje je trebalo digitalizirati tog tjedna i primijetio osam kolutova, od 10 inca, na kojima je pisalo – Carnegie Hall Jazz, 29. studeni 1957....Uz njih nije postojala nikakva druga dokumentacija. Kad sam izvukao jedan kolut vrpce, vidio sam, rukom napisano, na pozadini – T. Monk, i naslove nekoliko skladbi. Bio sam vrlo uzbudjen, jer veliki sam ljubitelj Monka, mislio sam – mozda sam otkrio snimku nekog od dosad neobjavljenih Monkovih nastupa... Medjutim, prica Larry Appelbaum, tek kad smo krenuli s procesom digitalizacije, cuo sam, i odmah prepoznao, zvuk Johna Coltranea i moje je srce pocelo snazno udarati..."
“Znao sam za znacaj tog kvarteta, znao sam da je, za njima, ostalo snimljeno vrlo malo njihovog materijala i kad sam svojim usima cuo ne samo njihovo fantasticno muziciranje nego jos i fantastican kvalitet zvuka na tim vrpcama, znao sam i da smo pronasli nesto vrlo posebno i vrijedno.”
Voditelj programa te veceri u Carnegie Hallu bio je Willis Conover, dugogodisnji i dobro poznati voditelj jazz-programa na valovima Glasa Amerike; to znamo, kaze Larry Appelbaum, jer njegov glas je zabiljezen na vrpcama (iako ne i na nedavno objavljenom kompakt-disku sa snimkom koncerta). Poznato je, takodjer, da koncert, snimljen za Glas Amerike, nikad nije bio emitiran u njegovim programima. Ali nigdje nije bilo, dodaje Larry Appelbaum, nikakve biljeske o covjeku koji je napravio fantasticnu snimku tog koncerta u Carnegie Hallu....
“Trebalo je malo vremena prije nego sto sam otkrio i tko je tonski inzenjer bio. Bili smo zadivljeni njegovim radom, hvalili ga bili vec neko vrijeme, a da nismo znali nista o njegovom identitetu. No, ja vodim i jedan radio-program, tu, u Washingtonu, i govorio sam o nasem otkricu u Kongresnoj knjiznici, o vrpcama koje smo nasli i jedna zena mi se javila e-mailom: Nasli ste materijal, cujem, koji je moj otac snimio. Pozvao sam je da dodje k nama, u Knjiznicu, pokazao joj onih nekoliko rijeci ispisanih rukopisom na nadjenim kolutovima, ona je rukopis prepoznala, i potvrdila, kao rukopis svog oca. Tako sam otkrio identitet sjajnog snimatelja koncerta u Carnegie Hallu – Harry Hockberg, tonski inzenjer Glasa Amerike, Voice of America. Po rijecima njegove kceri, bio je veliki ljubitelj i poznavatelj jazza, grabio je svaku priliku da skokne do New Yorka jer tamo, u Bronxu, zivjela mu je majka. Snimio je, za Glas, i obilje drugog materijala, primjerice – niz koncerata Newport Jazz festivala.”
Snimio je Hockberg, eto, i rijetki nastup kvarteta Theloniusa Monka sa Johnom Coltraneom, materijal koji se desetljecima, na raznim mjestima, trazio, i konacno bio pronadjen medju svim onim vrpcama koje je Glas Amerike predao Kongresnoj knjiznici na istrazivanje i cuvanje. Pripremljen i dotjeran, sad je objavljen na kompakt-disku Blue Note Records, u sradnji sa Thelonius Records.....
One veceri – 29. studenog 1957. godine (na Dan zahvalnosti), odrzana su bila, u Carnegie Hallu, dva koncerta, jedan u 8:30, drugi u ponoc. Prihodi s oba isli su u korist jednog drustvenog doma u Harlemu, a na programu su se nasla i neka druga velika imena – Billie Holiday, Dizzie Gillespie i njegov orkestar, Ray Charles, trio Sonnyja Rollinsa, Chet Baker s kvartetom Zoot Simsa (najskuplja karta te veceri bila je $3.95).....svi spomenuti, ukljucujuci Monka i Tranea, nastupili su na oba konecrta, i svi su nastupi, osim onoga Billie Holiday, bili snimljeni, svi su sada u Kongresnoj knjiznici. Ali, nastup Monka i Coltranea, i godina 1957, od posebne su vaznosti...
“Monk je upravo bio prolazio kroz preporod u svojoj karijeri. Od strane glazbenika i insajdera, vec je bio priznat kao genij, od svojih prvih snimki, od sredine do kraja 40-ih godina, ali siroj publici nije bio toliko poznat, a u to vrijeme bila mu je vracena i njegova ‘cabaret card.’ Naime, u New Yorku,” objasnjava Larry Appelbaum, “pedesetih godina, niti jedan glazbenik, koji je zelio nastupati po nocnim klubovima i barovima, gdje se prodavao alkohol, nije to mogao niti smio ako prethodno nije bio registriran kod policije koja bi mu, potom, izdavala cabaret card. Na taj je nacin policija na oku drzala svakoga tko je nastupao ili radio po klubovima. Jedan prekrsaj i - policija bi tu dozvolu oduzimala. Oduzela ju je i Monku, nekoliko godina prije toga, zbog droge koja, po svemu sudeci, nije bila njegova, koja mu je bila podmetnuta, ali Monk [jedan od glavnih arhitekata bebop revolucije 40-ih godina] morao je platiti cijenu i punih sest godina bila su mu zatvorena vrata svih klubova. Bas pred nastup u klubu Five Spot, tog ljeta 1957, odnosno nekoliko mjeseci pred odrzavanje koncerta u Carnegie Hallu, dozvola mu je opet bila vracena i Monk je mogao ponovno raditi. Iz njega je potekla jedna nova energija....”
“Coltrane,”prica dalje Larry Appelbaum, “radio je do tada s Milesom Davisom....jednom od najznacajnijih grupa u jazzu – kvartetom, i onda kvintetom, Milesa Davisa. Milesu je prisao dvije godine ranije, kao talentirani, ali ne jos i profilirani tenor-saksofonist. Ali, Coltrane je patio od, kako su to tada zvali, “zdravstvenih problema,” bio je ovisan o alkoholu i drogama.” Miles ga je nekoliko puta upozoravao i na koncu otpustio, u travnju 1957. Coltrane se vratio kuci, u Philadelphiju, i za samo mjesec dana prekinuo svoju ovisnost i o alkoholu i o heroinu. Po povratku u New York, pocetkom ljeta te godine, Coltrane, obnovljenog i osnazenog duha, takodjer pun snage i energije, poceo je s Monkom muzicirati, neformalno, u Monkovom stanu, a krajem srpnja, pridruzio se njegovom kvartetu, nastupima u klubu Five Spot, na East Side, u New Yorku. Zajedno ce svirati, sve skupa, mozda samo pet mjeseci, ali njihova suradnja, uglavnom kroz nastupe u Five Spotu, bit ce, i ostaje, jedna od najplodnijih suradnji u cijeloj povijesti jazza. Tada, golemi, divovski zvuk Johna Coltranea i pocinje izranjati, pocinje do izrazaja dolaziti njegov zreli, snazno artikulirani stil koji ce kulminirati sa A Love Supreme, sezdesetih godina.
Monk i Trane privukli su, u klubu Five Spot, veliku paznju kriticara, drugih glazbenika, jazz-umjetnika, inteligencije...svi su hrlili tamo, da vide i cuju fenomenalnog Monka, a s njim i Johna Coltranea. Coltrane ce se, nekih mjesec dana nakon tog nastupa s Monkom u Carnegie Hallu, vratiti natrag Milesu Davisu, napraviti s njim klasike poput Kind of Blue i druge, a onda ce i Milesa napustiti i krenuti vlastitim putem, osnovati vlastiti kvartet i njime promijeniti smjer u jazzu, 60-ih godina. Medjutim, Coltrane ce s Monkom snimiti samo tri skladbe, u studiju, a nekoliko snimki njihovih nastupa u Five Spotu, nadjenih poslije puno godina, bile su nekvalitetno, amaterski snimljene, no unatoc toga izdane na albumu Live At the Five Spot – Discovery!, 1993. godine.....”Stoga, naici sada, nakon toliko godina, na cijeli njihov nastup, snimljen na onim vrpcama Glasa Amerike,” kaze Larry Appelbaum, “i to u tako dobrom stanju, tako dobro snimljen, zvuk optimalan, to je neprocjenjivo otkrice, jer radi se o jednoj od doista najznacajnijih grupa u cijeloj povijesti jazza. Sad svi mozemo cuti o cemu su oni, prije 48 godina, toliko, i tako odusevljeno, pricali.”
Kad je shvatio sto je pronasao i kad je cuo i Monka i Coltranea, Larry Appelbaum je znao da ce otkrice tih vrpci, za ljubitelje jazza biti jednako, kako sam kaze – otkricu Grala. Stajao je, priznaje, zapanjen i skamenjen, pokusavacajuci sve to apsorbirati.
“Kad bolje promislite, stvar je zapanjujuca. Ja sam veliki ljubitelj i jednog i drugog glazbenika. Monk zvuci fantasticno, on uvijek zvuci zanimljivo, zbog svojih skladbi, svoje kompozicije, on je stvorio vlastiti glazbeni svijet za sebe, ali na koncertu u Carnegie Hallu Monk zvuci narocito dobro, jos bolje nego inace....mozda zbog toga sto je imao sjajan glasovir, Steinway, Carnegie uvijek ima dobar glasovir....mozda zbog publike u kojoj je bilo puno njegovih kolega, drugih, dobro poznatih glazbenika. Kad u publici imate jednog Dizzieja Gillespieja, to vas, prirodno, inspirira, idete dalje od uobicajenoga, normalnoga. Monk zvuci narocito dobro na toj snimci, te veceri, a Coltrane... he is on fire, on je ziva vatra, kaze Larry Appelbaum...
Nakon procesa digitalizacije, Larry Appelbaum je pozvao najistaknutijeg strucnjaka za Johna Coltranea – Lewisa Portera, kako bi provjerio da te snimke s Theloniusom Monkom nisu nikad dosad bile objavljene, u bilo kojem obliku (bootleg snimke, bilo sto), i kad je Porter potvrdio da ih nikad nije cuo, da ih je i sam godinama trazio, krenulo se dalje i sada devet snimki kvarteta Theloniusa Monka sa Johnom Coltraneom, uz njih jos i basist Ahmed Abdul-Malik i bubnjar Shadow Wilson, obojica na vrhuncu vlastite kreativne snage, imamo na albumu Thelonius Monk Quartet with John Coltrane – At Carnegie Hall, svima na uzivanje.
“Otkrice poput ovoga, rekao je Larry Appelbaum, “podjseca nas zasto je tako vazno cuvati te zbirke, nije dovoljno samo dobiti ih i drzati na polici, nego digitalizirati ih, katalogizirati, spasiti ih i cuvati......Imamo mi, u Kongresnoj knjiznici materijala za koji znamo sto je, imamo i materijala s kojim smo, sve sto je potrebno, vec ucinili, a imamo i materijala koji jos treba pregledati i pripremiti – intervjua, koncerata, raznih nastupa.... Svi nam oni govore o nasoj zemlji, o onome tko smo i sto smo, i kao kultura i kao ljudi. Oni nam govore o nasem identitetu, oni su zvucni zapisi nasih doprinosa, naseg nasljedja...”
Slusati Thelonius Monk Quartet with John Coltrane – At Carnegie Hall, doista je, kako pise All About Jazz – kao vracanje u vremenu, vracanje u jedno velicanstveno razdoblje americke glazbe. Bezvremeni jazz, u njegovom najboljem izdanju! I otkrice vrijedno svog onog publiciteta PRIJE objavljivanja albuma!