Vijesti ovakve prirode postale su posljednjih godina prilično uobičajene – još jedno izvješće o otmici u Iraku, nakon čega slijedi video u kojem se prijeti smaknućem otete osobe, a potom objava brutalnog pogubljenja. Međutim u svojoj novoj knjizi "Američki talac: sjećanja novinara otetog u Iraku i izvanredna bitka za njegovo oslobađanje" Micah Garen i Marie-Helen Carleton iznose jednu drugačiju priču.
Micah Garen i Marie-Helen Carleton imali su dugotrajni odnos i profesionalni i romantični prije negoli su zajedno krenuli u Irak. Ovo dvoje novinara snimalo je film o pljačkanju arheoloških nalazišta na jugu Iraka. Kako se projekt bližio kraju u kolovozu 2004. godine, Marie-Helen se vratila u New York, a Micah je ostao kako bi snimio dodatne kadrove. Snimao je na tržnici u mjestu Nasirija gdje se prodaje oružje kad su njega i njegova prevoditelja Amira oteli pobunjenici.
"Dva su nas muškarca uhvatila i strpala u stražnji dio automobila i odvela nas u močvarno područje, zavezane i s povezom preko očiju. I ta skupina koja me otela bila je u velikoj mjeri angažirana u borbi protiv koalicijskih snaga u području Najafa, tako da sam ubrzo postao politički pijun u toj borbi."
"Bila sam natrag u New Yorku tek dva dana i tad sam primila telefonski poziv u kojoj su mi rekli da je Micah otet u južnom Iraku. Moj prvi instinkt je bio a učinim nešto glede toga, jer smo u to vrijeme još uvijek imali mnogo veza tamo. Imali smo prijatelje novinare po cijeloj zemlji. Poznavali smo Amirovu obitelj. I bili smo vrlo sretni što se mnogo ljudi osjećalo obvezatno da podigne telefonsku slušalicu odmah čim su čuli vijest o otmici i stvarno se primi posla."
Zajedno s Micahovom obitelji, Marie-Helen je odmah uspostavila globalnu mrežu prijatelja, novinara humanitarnih agencija i muslimanskih organizacija. Ti neprestani pokušaji bili su usmjereni na uspostavljanje kontakta s otmičarima. U međuvremenu za Micaha i Amira život je postao bitka za preživljavanje sučeljena s nepoznatim.
"Tijekom prvog sata prebili su mog prevoditelja i slomili mu čeljust. Međutim, sljedećih deset dana nisu me tretirali loše. Stvarni užas nije bio u batinama iz dana u dan ili nešto slično tome. Za mene je najteže bilo to što su činili mojoj obitelji i svima izvan te situacije, a onda tu je bila i pomisao da će jednog dana jednostavno doći i ubiti me."
Petog dana zatočeništva otmičari su Micaha primorali da snimi video koji su potom objavili prijeteći da će ga pogubiti ukoliko američke postrojbe ne napuste Najaf u roku od 48 sati. I Micah i Marie-Helen prisjećaju se tog videa kao najstravičnijeg iskustva u cijeloj situaciji.
"Shvatite da će vas vjerojatno ubiti. I istovremeno odlučni ste da pošaljete poruku onima koji vas vole, i ja sam dva puta namignuo okom, na neki način poruka koja je govorila 'Stvari su OK'. "
"Nismo očekivali video zato je i bilo toliko šokantno. Čuli smio da su Micah i Amir živi. I izgledalo je kao da se stvari kreću putem da bi uskoro mogli biti oslobođeni. Za nas je to bilo slamanje svih nada koje smo imali. I tad se saberete jer imate samo 48 sati da učinite sve što je u vašoj moći."
Marie-Helen je konačno primila poruku da utjecajni šijitski klerik Moktada al-Sadr želi da se oslobode Micah i Amir. Micahova sestra objavila je izjavu na arapskoj televiziji i izrazila zahvalnost za nastojanja al-Sadra. Micah i Amir su 22. kolovoza dovedeni u njegov ured gdje su odmah i oslobođeni.
Odmah po oslobađanju Micah Garen je putem satelitskog telefona zaprosio Marie-Helen. Oboje vjeruju da je danas Irak puno opasniji za novinare negoli je bio kad je Micah otet i poručuju novinarima koji putuju u tu zemlju da primjene krajnje mjere predostrožnosti. Knjigu Američki talac: sjećanja novinara otetog u Iraku i izvanredna bitka za njegovo oslobađanje objavila je izdavačka kuća Simon and Schuster iz New Yorka.