Nedavno su znanstvenici objavili da su uspjeli rekonstruirati virus koji je izazvao smrtonosnu epidemiju španjolske gripe 1918. godine. Potpuno slučajno, ta je pandemija inspirirala i jedan novi povijesni roman, pod naslovom "Wickett's Remedy", autorice Myle Goldberg. Prije pet godina, gospođa Goldberg je izazvala veliku pažnju svojim prvim romanom, "Bee Season", o djevojčici čiji se život potpuno promijeni nakon što pobijedi na natjecanju za najbolje slovkanje i osvoji naslov 'spelling bee champion'. I roman "Wickett's Remedy" govori o likovima čije se životi potpuno promijene, ali iz potpuno drugačijih razloga.
Myla Goldberg je počela pisati "Wickett's Remedy" nakon što je pročitala novinski članak u kojemu je epidemija gripe iz 1918. navedena kao jedna od pet najstrašnijih pošasti u povijesti ljudskog roda. Kaže da ju je zaprepastila činjenica da je ta katastrofa naizgled nestala iz sjećanja javnosti unatoč tome što je izazvala smrt između 20 i 50 milijuna ljudi diljem svijeta. "Samo u Sjedinjenim Državama, ta je gripa usmrtila između 500 i 800 tisuća ljudi – više Amerikanaca nego što ih je bilo ubijeno ukupno u svim ratovima dvadesetog stoljeća. I to je trajalo od šest do devet mjeseci. Dakle, sjećanje je nešto čemu ne možemo vjerovati i upravo me taj aspekt pandemije privukao u priču iz koje je nastao moj roman".
Radnja romana "Wickett's Remedy" počinje u Bostonu, gdje, zbog epidemije, vrlo brzo opuste ulice, trgovine se zatvore, a bolnice se prepune oboljelima. Glavni lik je Lydia Wickett, mlada žena iz radničke obitelji, porijeklom iz Irske, koja od španjolske gripe izgubi muža, brata i obiteljske prijatelje. Ona postaje njegovateljica u medicinsko-istraživačkoj ustanovi, gdje se testovi provode na ljudima. Uz ovu bitku, ona je uključena i u još jednu: onu oko ljekovitog pripravka – nazvanog 'Wickett's Remedy' – koji je napravila još sa svojim suprugom i prodavala ga po narudžbi. No, recept za pripravak je ukrao bivši poslovni partner njezinog pokojnog muža i pretvorio ga u popularni bezalkoholni napitak.
Dvije pripovjedne linije – ona o epidemiji koja je trajala manje od dvije godine, i ona o napitku, koja se odvija preko više desetljeća – omogućuju Myli Goldberg da se detaljnije pozabavi trajnim traganjem za zdravljem i srećom u Americi. "S jedne strane je ta epidemija koja gazi sve pred sobom i ništa se protiv nje ne da učiniti, a, s druge, tu je njezin ljekoviti pripravak, za koji ona, barem u maloj mjeri, može djelovati. Definitivno sam se u romanu poigrala s idejom naše komercijalizirane kulture i načinima na koje su se stvari mijenjale s vremenom, analizirajući, uz to, i kako se danas nosimo s potrošačkom kulturom".
U svoju pripovjest, Myla Goldberg je utkala pisma, reklame i oglase iz novina, napjeve iz odgovarajućeg perioda, pa čak i glasove davno umrlih likova. Njezini komentari zbivaju se na marginama knjige, kao da su oživjeli komentirajući ili čak suprotstavljajući se događajima opisanim u glavnoj pripovjedačkoj liniji. Oni su, kako kaže gospođa Golberg, sjajan podsjetnik da ničije pamćenje nije svetinja, te da ništa nije onakvo kakvo se ikome čini: za svaku stvar će postojati brojne druge verzije.
No, svejedno, pitamo ju, kako je nešto što je tako duboko potreslo društvo, kao pandemija 1918, moglo izblijedjeti iz sjećanja? Myla Goldberg nudi dva razloga. "Prvo, čitavu je pandemiju u velikoj mjeri zasjenio Prvi svjetski rat, koji je bio događaj ogromnih razmjera, i to još nastao djelovanjem samih ljudi.Mislim da, kada se nešto ne može kontrolirati, postoji instinkt da se to zaboravi čim prije. Drugi aspekt, vjerujem, krije se u činjenici da se početkom 20. stoljeća na smrt gledalo kao na mnogo uobičajeniju stvar nego danas. Imao si mnogo djece i očekivao si da će polovica umrijeti prije nego što odrastu; dakle, smrt mnogih ljudi u epidemiji bolesti za koju nije bilo lijeka izgledala je prirodnije nego danas".
Myli Goldberg je trebalo pet godina da napiše roman "Wickett's Remedy". Dane i dane je provodila na ulicama Bostona, kao i u knjižnicama, pregledavajući stare dokumente. Ono što je tako saznala pretvorilo se u pripovjest koja je ovjekovječila užas i gubitke jedne epidemije čije stvarno nasljeđe tek sad počinjemo shvaćati.