Razaranja izazvana uraganima Katrina i Rita napravila su best-seller od jedne knjige koja se bavi ranijom katastrofom na istom području. Prvi puta objavljena 1997. godine, knjiga pod naslovom "Rastuća plima: velika poplava Mississippija 1927. i kako je ona izmijenila Ameriku". Autor knjige je John Barry, znanstvenik u Centru za bioekološka istraživanja Sveučilišta Tulane, u New Orleansu.
Kada je uragan Katrina udario na New Orleans, John Barry je bio u Washingtonu, istražujući dokumente za svoju slijedeću knjigu. Dok je gledao televizijska izvješća, zaprepastila ga je sličnost ove sadašnje katastrofe s jednom ranijom, koju je opisao u svojoj knjizi "Rising Tide". Godine 1927, regija donjeg toka rijeke Mississippi bila je poplavljena nakon dugog perioda jakih kiša.
John Barry vjeruje da je, do Katrine, to bila najstrašnija prirodna katastrofa u povijesti Sjedinjenih Država. "U oba slučaja, uoči nastupa nesreće, stanovnici New Orleansa iz svog su glasa zapomagali da smo na pragu katastrofe, da vladine metode kontrole poplava ne funkcioniraju. A tada je enormnost katastrofe potvrdila njihova strahovanja. Premda danas malotko zna išta o toj poplavi, ona je bila katastrofa do tada neviđenih razmjera: voda je prodrla u domove oko jedan posto svih stanovnika Sjedinjenih Država; umiralo se na području od Virginije, pa do Oklahome. A, najveće razaranje bilo je upravo tamo gdje je i danas – u Louisiani i Mississippiju. Oko 700 tisuća ljudi bilo je na skrbi Crvenog križa mjesecima, neki i više od godinu dana, a polovica ih je živjela u šatorima, neki i duže od godinu dana".
Ono što uveliko razlikuje ove dvije katastrofe jest činjenica da je u slučaju Katrine svaki političar koji je imao ikakve veze s uraganom ostao ocrnjene ili uništene reputacije, ističe John Barry. Godine 1927, Herbert Hoover, kao ministar trgovine, tako je brzo organizirao flotu spasilačkih plovila, s više od tisuću brodova svih veličina, koji su pokupili tisuće ljudi s krovova kuća i iz krošnja drveća, da se nakon toga uspješno kandidirao za predsjednika i pobijedio na izborima.
Čak i ako se uspoređuju uzroci dviju poplava, prema Johnu Barryju, mogu se povući paralele. "Premda je Katrina bila uragan, postoje veze između dvije nesreće. Jedna od posljedica poplave 1927. bilo je i to da je savezna vlada preuzela punu kontrolu nad protupoplavnim sustavom u čitavom donjem toku Mississippija, od savezne države Illinois, pa sve do Meksičkog zaljeva. Sustav nasipa i brana bio je toliko uspješan da rijeka otada niti jednom nije poplavila svoje porječje. No, s druge strane, rijeka više nije niti taložila sedimente na ranije poplavljivana područja, što je izazvalo eroziju močvarnog tla južno od New Orleansa, tla koje je ranije poput spužve upijalo i ublažavalo uragane i plimne valove. Kasnije je iskapanje kanala u močvarama za cijevi naftovoda dovelo do izravnog prodora slane morske vode u močvare, tako da danas svakih 15 minuta ocean otplavi komad tla Louisiane veličine polovice nogometnog igrališta. Ironično je da su ove godine po prvi puta bila izdvojena značajna financijska sredstva kako bi se s tim u vezi nešto konačno poduzelo".
Gledajući unatrag na te obje prirodne katastrofe, postoje lekcije koje bi se mogle naučiti, smatra John Barry. Prva – da je upravo potpuno obuzdavanje rijeke Mississippi učinilo New Orleans iznimno ranjivim pred uraganima. To se moglo izbjeći, jer postoje načini da se sediment izvuče iz rijeke i ispusti u okolna područja kako bi se močvare održalo živima i zdravima. Isto tako, sada se zna da ne treba usijecati kanale kroz močvaru za cijevi naftovoda, jer je slana voda smrt močvara. John Barry smatra da će te lekcije poslužiti ne samo Amerikancima, nego i drugdje u svijetu gdje bi veliki građevinski projekti mogli ugroziti prirodne zaštitne ekološke sustave.