Linkovi

Jazz at Lincoln Center Women in Jazz Festival:  Slavlje jazza i doprinosa žena


U New Yorku je, drugog listopada, zavrsio jednomjesecni festival Women in Jazz, prvi takav festival u organizaciji JACL. O uspjehu festivala govori njegov producent i umjetnicki direktor - Todd Barkan i jedna od sudionica, veteranka medju americkim jazz-vokalisticima – Helen Merrill, odnosno Jelena Ana Milcetic, jer Ms Merrill je hrvatskog porijekla, s otoka Krka.....

Preko 20 jazz-umjetnica, medju njima i neke od najutjecajnijih u jazzu danas, ali i neke od novih, mladjih jazzistica, sudjelovalo je na prvom festivalu posvecenom doprinosu zena u jazzu koji je Jazz at Lincoln Center odrzao u svom novom domu, kompleksu Frederick Rose Hall, otvorenom u listopadu prosle godine, na Broadwayu. Puni naslov festivala je, zapravo, Diet Coke Women in Jazz Festival, jer Coca Cola je bila sponzor festivala. Korporacija je i stalni sponzor jednog od tri koncertna prostora novog kompleksa – intimnog kluba sa samo 140 sjedista, u kojemu je festival i odrzan. U sjecanje na velikog Dizzyja Gillespieja, a kao dar korporacije, klub nosi ime Dizzy’s Club CocaCola. Lijep primjer korporacijske podrske kreativnoj glazbi i umjetnostima iako dobro poznati logo nekima i smeta.

Todd Barkan, jazz-impresario i producent, dobitnik mnogih nagrada i priznanja za promicanje jazza, bio je i vlasnik davno zatvorenog, ali legendarnog jazz-kluba u San Franciscu – Keystone Korner, umjetnicki je direktor sada za Dizzy’s Club CocaCola.

Jazz je glazba koja se stalno razvija i mijenja, a zene vec odavno imaju kljucnu ulogu u oblikovanju jazz-krajolika. “Festival posvecen iskljucivo zenama u jazzu,” naglasava Todd Barkan, “nije neki izolirani fenomen, mi u Lincoln Centru, u sklopu kojega i djeluje Dizzy’s Club, zene angaziramo tijekom cijele godine, stalno radimo sa svim jazz-umjetnicima, ali odlucili smo, u ovom trenutku, u ovom vremenskom razdoblju od mjesec dana, koncentrirati na zene u jazzu, na posebne talente medju njima, na doprinose koje su one dale i koje nastavljaju davati. Zeljeli smo, jednostavno, jednim festivalom to istaknuti. Kao sto smo, u srpnju, poseban naglasak stavili na latinskoamericki jazz, i na brazilsku glazbu, imali smo i Kansas City festival, s glazbom Counta Basieja i Charlijea Parkera i drugih iz Kansas Cityja, takodjer festival Dukea Ellingtona... jer sve te aktivnosti, svi ti razni apekti, i cine raznoliki svijet jazza.”

A na festivalu Women in Jazz sudjelovale su umjetnice od 18 do 80 godina, neke od njih dobro poznate, neke manje, neke na pragu svojih karijera, druge prave veteranke jazza.

Poput pijanistice Marian McPartland, kojoj je danas 86 godina. Ona je svoj koncert, svoju vecer, u duhu festivala, uglavnom i ispunila skladbama drugih zena, kao sto je ona dobro poznata Mary - What’s Your Story, Morning Glory?

Marian McPartland, osim sto je kao vrsnu pijanisticu cijeli svijet zna vec nekih 50 godina, u Americi znamo i kao voditeljicu popularnog tjednog radio-programa Piano Jazz, koji National Public Radio emitira vec 25 godina. Mary Lou Williams je bila njena prva gosca.

Medju onima koje su nastupile na festivalu Women in Jazz, u New Yorku, nasle su se i instrumentalistice i vokalistice, umjetnice koje su rodjene u Americi i koje su u Ameriku dosle iz drugih zemalja – sa svojim kvartetom, vokalistica Claudia Acuna, iz Cilea; pijanistica Toshiko Akiyoshi, iz Japana; saksofonistice Patience Higgins i Carol Sudhalter i Jane Ira Bloom; bubnjarke Cindy Blackman i Terri Lyne Carrington; vokalistice Nnenna Freelon i Karrin Allyson....

Festival je imao ogromnog uspjeha, bio vrlo dobro posjecen, a i publika je bila raznolika, takodjer od 18 do 80 godina, sa zadovoljstvom istice Todd Barkan...

“Festival je bio izuzetno dobro prihvacen i iz veceri u vecer vrlo dobro posjecen, bio je to veliki uspjeh za svaku od umjetnica koje su na njemu sudjelovale. Festival je privukao paznju na neke manje poznate, sto je dobro za njihove karijere. Ja sam vrlo zadovoljan, mislim da je festival bio vrlo pozitivan, a i da je, u umjetnickom smislu, bio vrlo, vrlo uspjesan. Ovo je bio prvi, ako Boga da, nastavit cemo s njegovim odrzavanjem, iduce godine i dalje.”

Kao jedan od razloga za uspjeh, Todd Barkan jos navodi i cinjenicu da je festival odrzan u jednom manjem, intimnijem prostoru kakav je Dizzy’s Club.

Prostor idealan za nastup vokalistice Helen Merrill, za njene osjecajne balade i onaj njen hipnoticni, krhi glas, ponekad vise saptaj nego glas. Helen je nastupila sa svojim trijom – njen suprug Torrie Zito, pijanist i aranzer, njegov brat Ronnie Zito, bubnjar, sjajan glazbenik, kaze Helen, koji je svirao i s Woodyjem Hermanom, te Steve LaSpina, basist. O svom nastupu na festivalu Women in Jazz, Helen kaze:

“Bilo je carobno, potpuno cudesno, jedna od onih veceri kad sve ide jako dobro, moji glazbenici, moj trio je bio sjajan, Torrie, kao aranzer i moj pratilac, uvijek mi ostavlja puno prostora, a ja to volim i trebam, a sjajna je bila i publika...”

Helen Merrill za sobom ima vise od 50 albuma i karijeru dugu barem isto toliko godina. Svoj je prvi album izdala 1954, na etiketi Mercury Emarcy, producent je bio Quincy Jones. Sa Earl Hinesom bila je jos 1952. godine, a kasnije radila s nizom drugih, dobro poznatih jazz-glazbenika, od Charlesa Mingusa i Gila Evansa do Rona Cartera, Stana Getza. U svijet jazza usla je nekako pred kraj big band razdoblja. Helen jos uvijek snima (prije kraja ove godine snimit ce, u New Yorku, novi album, sa svojim trijom, bit ce na njemu, kako kaze, “balade i neke lijepe pjesme”), jos uvijek ide i na turneje iako malo po malo smanjuje broj gostovanja i odlazaka od kuce, odbila je neke pozive iz Evrope, ali u travnju iduce godine ide opet u Japan, gdje vec desetljecima ima vjernu publiku i gdje je nekad i zivjela.

“Toliko je mladih danas, tesko se s njima natjecati,” rekla je, “cak ih sve niti ne znam, ne zato sto oni nisu dobri nego se ja, valjda, vise toliko ne krecem... Divan je to osjecaj [da je u jazzu toliko mladih, da je toliko mladih glazbenica bilo na festivalu], ali razlika izmedju mog vremena i ovih novih glazbenika zapravo je vrlo velika, dramaticna. Danas, svi su tako dobro pripremljeni, u tehnickom smislu svi su, ili gotovo svi, upravo nevjerojatni. Glazbeno skolovani, a u moje vrijeme sve je vise pocivalo na emocionalnom izrazu, sjetite se samo Clifforda Browna, Lestera Younga.....tako su dobro svirali, a nisu bili i formalno glazbeno obrazovani. Nekad je to bio vise emocionalni sadrzaj, kao citanje poezije, sada je to puno drugacije. Volim obje skupine glazbenika, tehnika sviranja danasnjih upravo je zadivljujuca, ali osobno... osobno vise volim da mi se netko obraca, da mi netko govori, volim osjecati, ne zanima me toliko tehnicka savrsenost koliko komunikacija. Kao da je doslo vrijeme u kojemu je luksuz pokazati vise osjecaja. Danas, kao da svi skrivaju svoje osjecaje, da se brane i stite. Ali, ja sam odrasla u jednom drugom, jednom vrlo posebnom razdoblju, kad je Basie zvucao kao Basie, Ellington kao Ellington, Woody Herman kao Woody Herman....svatko je imao licnost koju je lako bilo identificirati. Danas, svi odlicno sviraju, ali nije mi ih uvijek tako lako raspoznati.”

Pisuci o pop-jazz vokalistima poput Nat King Colea, Franka Sinatre, Mel Tormea, Barbre Streisand, desecima drugih, slavni jazz-povjesnicar i glazbeni kriticar Los Angeles Timesa – Leonard Feather – pisao je u knjizi The Book of Jazz, From Then ‘Till Now:”Svi su oni bili pod utjecajem istinskih jazz-pjevaca, ali imali su malo osjecaja za blues.....Tek ih je nekoliko pokazalo prave jazz-kvalitete; Peggy Lee i Helen Merrill, primjerice, obje imaju toplinu tona, izrazen osjecaj za fraziranje ...koji im, kad su najbolje, daju ljepotu koja se moze usporediti s onom Billie Holiday.”

Pijanistica Marian McPartland rekla je za Helen:”...jedna od istinski velikih jazz-pjevacica...ima potpuno jedinstven pristup pjesmama – osjecajan, ali snazan, melodijski, ali na rubu disonance....njena potpuna muzikalnost, medjutim, i njeno razumijevanje pjesme, cine Helen pravom i dovrsenom, kompletnom umjetnicom u svijetu jazz-vokalista.”

Helen Merrill rodjena je u New Yorku, 1930. godine, roditeljima koji su stigli s otoka Krka. Prije cetiri i pol godine, snimila je album pod naslovom Jelena Ana Milcetic a. k. a. Helen Merrill, na kojemu su se nasle pjesme iz starog i novog kraja, pjesme koje je, kao dijete, od roditelja i cula. Bila je gost naseg Magazina tada, ostavljamo vas uz jednu s tog albuma.....My Father.....

XS
SM
MD
LG