U New Yorku, u sjedištu Ujedinjenih naroda, nedavno je održan vjerojatno najveći summit svjetskih čelnika. Ovogodišnjem zasjedanju glavne skupštine UN-a nazočio je 151 šef države ili vlade.
Cilj summita bio je obilježiti 60. godišnjicu osnivanja Ujedinjenih naroda te potvrditi takozvane 'milenijske ciljeve' UN-a: borbu protiv siromaštva, gladi i zaraze AIDS-a, kao i napore da se smanji stopa smrtnosti novorođenčadi. Uz to, trebalo je i postići sporazum o reformi svjetske organizacije, kako bi ona efikasnije odgovorila na izazove novog stoljeća. Analitičari tvrde da su sudionici summita poduzeli neke pozitivne korake, ali da je bilo i razočaravajućih elemenata, kao i nekih stvari koje su predstavljale iznenađenje.
Jedno od tih iznenađenja bila je podrška Sjedinjenih Država razvojnim ciljevima svjetske organizacije. Nju je u govoru u UN-u artikulirao predsjednik Bush. "Odlučni smo u podršci milenijskim razvojnim ciljevima. Riječ je o ambicioznom planu koju predviđa smanjivanje siromaštva i gladi za polovicu, jamstvo da će svako dijete - i muško i žensko - moći ići u osnovno školu, te zaustavljanje širenja AIDS-a. Naša je moralna dužnost da pomognemo drugim zemljama, ali također da osiguramo da su mjere koje poduzimamo – efikasne".
Mnogi analitičari tvrde da je Washington prije ovogodišnjeg summita u Ujedinjenim narodima bio prilično mlak kada je u pitanju podrška razvojnim ciljevima svjetske organizacije. Neke ne-vladine organizacije i danas su vrlo razočarane što se Amerika i neke druge razvijene zemlje protive planu svjetske organizacije prema kojem bi svaka razvijena zemlja trebala izdvojiti za pomoć siromašnima 0.7 posto vlastitog brutto nacionalnog proizvoda.
Michael Doyle, bivši savjetnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana, koji sada predaje na newyorškom sveučilištu Columbija, objašnjava razloge protivljenju toj ideji. "Sjedinjene Države i druge zemlje bile su protiv toga iz različitih razloga. Najvažniji su oni proračunske, odnosno financijske prirode. Oni se svode na svijest da je 'novac – novac', te iako se radi o razmjerno malom dijelu američkog bogatstva, u javnosti ne postoji podrška za takav oblik pomoći globalnom razvoju. Drugi razlog, koji se odnosi pogotovo na Ameriku, je činjenica što u Americi postoji jaka skepsa u vezi s efikasnošću takve pomoći, kao poluge razvoja".
Na summitu u New Yorku također je postignut dogovor o ukidanju Komisije UN-a za ljudska prava, čiji je rad već godinama bio vrlo diskreditiran. Umjesto nje, osnovano je Vijeće za ljudska prava. Stewart Patrick, stručnjak za svjetsku organizaciju koji radi u Centru za globalni razvoj, smatra da je to pozitivan korak. "Vrlo je važno što je ukinuta Komisija za ljudska prava. U tom su tijelu vodeća mjesta zauzele zemlje koje najviše krše ljudska prava – Kuba, Libija, Sudan i drugi. Te su zemlje otkrile da im postojeći mehanizmi svjetske organizacije dopuštaju da stvore vlastiti glasački blok, i da na taj način promoviraju vlastite ciljeve. Bio je to najbolji način da otupe međunarodni nadzor nad vlastitom politikom, nad onim što čine vlastitim građanima".
No, koje će zemlje biti članice novog tijela? Nancy Soderberg, bivša američka veleposlanica u Ujedinjenim anrodima kaže da to još uvijek nije posve jasno. "Mnoge zemlje još uvijek ne žele pristati na snažne mjere kada su u pitanju ljudska prava, jer se boje da će se pozornost okrenuti upravo na njih, a za to nisu spremne".
Jedan od velikih propusta ovogodišnjeg summita u svjetskoj organizaciji je činjenica što nije reorganizirano Vijeće sigurnosti. Gospođa Soderberg smatra da izvršno tijelo Ujedinjenih naroda treba odražavati realnosti 2005. godine, a ne 1945. – kada je osnovana svjetska organizacija. 'Iz svijeta u razvoju, među pet stalnih članica vijeća je jedino Kina. Zbog toga, Vijeće sigurnosti u očima nekih ljudi nema legitimitet, jer ne odražava realnosti današnjeg svijeta' – kaže Nancy Soderberg.
No, da li bi proširenje Vijeća sigurnosti, od sadašnjih 15 na 24 člana, ovo tijelo učinilo efikasnijim? Michael Doyle misli da ne bi. "Nitko ne misli da je brojčano veće tijelo bolje od manjeg. Kada bi se Vijeće proširilo, bilo bi vjerojatno teže donositi odluke. A jedan od problema Vijeća sigurnosti je činjenica što je u kriznim situacijama poput Balkana ili Ruande bilo pasivno, nije činilo ništa. Kada bi Vijeće bilo brojčano veće, još više bi se vremena trebalo provesti na lobiranju za stjecanje podrške za pojedinu odluku".
Od članstva u novom organu za ljudska prava pa do širenja Vijeća sigurnosti – sve su te reforme u stvari odgođene, te ovise o ishodu budućih pregovora među članicama. Većina stručnjaka međutim upozorava da će svjetska organizacija biti uspješna jedino ako se reformira.