Televizijske snimke žrtava uragana Katrina ukazale su na ozbiljni problem kroničnog siromaštva u SAD, pogotovo u velikim američkim gradovima. Naime, žrtve uragana su poglavito bili ljudi koji nisu imali novaca da na vrijeme odu iz New Orleansa. Sada je pitanje – kako se uhvatiti u koštac s ovim problemom? Maura Farrelly razgovarala je s nekoliko stručnjaka koji tvrde da će iskorjenjivanje siromaštva zahtijevati angažman savezne vlade, no upozoravaju da će to biti dosta skupo.
U nedavnom televizijskom obraćanju naciji iz New Orleansa, predsjednik Bush je rekao među ostalim i ovo: "Kao što smo svi imali priliku vidjeti na televiziji, u ovoj regiji postoje područja s ukorijenjenim, kroničnim siromaštvom. Takvo siromaštvo ima korijene u rasnoj diskriminaciji iz prošlosti. Zbog te diskriminacije, generacije ljudi bile su lišene šansi da ostvare uspjeh u životu."
Stručnjaci tvrde da je većina Amerikanaca prilično neinformirana o ekstremnim oblicima siromaštva. Jer, kako kaže Bill Spriggs iz Instituta za ekonomsku politiku, u Americi i danas rase – crnačka i bjelačka – žive prilično odvojenim životom, bez obzira na napredak koji je postignut u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. "Mali broj Amerikanaca zna kako zapravo žive njihovi sugrađani crne boje kože, koji su uz to i siromašni. Ljudi ne razmišljaju mnogo o uzrocima siromaštva. Primjerice u New Orleansu, sobarica u hotelu zarađuje na sat 6 dolara i pedeset centi. No, gost u tom hotelu dolazi u New Orleans da bi se zabavio, prvenstveno o doba karnevala. On ne razmišlja kako ljudi žive s tako malom plaćom," kaže Bill Spriggs.
No, uragan je Ameriku ipak podsjetio na problem siromaštva. Predsjednik je predložio niz mjera. Primjerice, pomoć u stjecanju dodatnog obrazovanja, koje će žrtvama uragana pomoći da pronađu bolje plaćeni posao. Ili pak smanjene stope oporezivanja za male poduzetnike, koji zbog toga onda mogu zaposliti dodatne radnike.
Alison Fraser iz Zaklade Heritage smatra da je upravo ovo posljednje dobra ideja: "Tu se ne radi o tome da vlada mora nekome direktno pomoći. Više se radi o tome da se vlada ukloni s puta poduzetnicima, koji žele poslovati bez barijera i opterećenja. Primjerice, netko želi otvoriti frizerski salon. Ako to želite učiniti, vidjet ćete da vam lokalna, državna, pa i savezna vlada na neki način otežavaju ostvarenje te namjere. Takve barijere treba ukloniti. Jer pravu, istinsku pomoć siromašnima dat će privatni poduzetnici, koji će uposliti te ljude, a ne savezna vlada."
Međutim, drugi upozoravaju da je riječ o kroničnom siromaštvu koje u obiteljima i zajednicama postoji već generacijama. Takvo se siromaštvo neće iskorijeniti otvaranjem uslužnih tvrtki u kojima uposlenici rade za minimalnu nadnicu. Michael Zweig, profesor na Sveučilištu New York objašnjava: "Nama treba snažan i dinamičan javni sektor. Snažne i dinamične institucije vlasti koje će biti u stanju mobilizirati stvarne resurse. Jer, upravo je humanitarna kriza u Louisiani pokazala da privatni sektor ne može riješiti probleme na tom stupnju."
Michael Zweig podsjeća da je Amerika šezdesetih godina prošlog stoljeća na sustavan način pokušala riješiti niz problema vezanih uz kronično siromaštvo. Tada su uvedeni mnogi savezni programi na planu javnog zdravstva, obrazovanja i stambene politike, i oni su u izvjesnom smislu pomogli milijunima siromašnijih Amerikanaca. No, za vrijeme predsjednika Ronalda Reagana - samo dvadeset godina nakon što su ti programi stvoreni – mnogi od njih su ukinuti. Njihovo ponovno uvođenje neće biti jeftino, tvrdi Bill Spriggs: "Ova kriza je prilika da se upitamo – što su naši nacionalni prioriteti. Je li prioritet smanjivati poreze ultra-bogatima i zbog toga ulaziti u dug koji će otplaćivati naša djeca? Ili je pak naš prioritet rješavanje problema poput ovih u New Orleansu? Ako je odgovor potvrdan, svaki će se porezni obveznik, od vrha do dna društva, morati nečega odreći."
Ankete pokazuju međutim da američka javnost nije spremna za takvu žrtvu. 62 posto Amerikanaca protivi se povećanju poreza, kada je u pitanju financiranje obnove uraganom poharanih područja. Većina smatra da bi vlada novac trebala osigurati kroz vlastitu štednju. Gdje se konkretno treba štedjeti? 61 posto smatra da se treba manje trošiti u Iraku. 45 posto ispitanika pak smatra da se trebaju ukinuti 'drugi' – ali neimenovani - vladini programi.