Krajem prošlog mjeseca u prodavaonicama se pojavio najnoviji album Bob Dylana pod naslovom “No direction home”. Album će popratiti prikazivanje istoimenog dokumentaraca u režiji Martina Scorsesea, posvećen ranim danima Dylanove karijere, koji će svjetsku premijeri imati na Filmskom festivalu u Torontu sredinom rujna.
Većina pjesama s albuma “No direction home” štovateljima Dylanove glazbe već je otprije poznata, ali su ovu priliku iz arhiva prikupljene dosad neobjavljene verzije. Album, kao i film, prate Dylanovu karjieru od samih početaka do njegove britanske turneje s pratećim sastavom The Band 1966 godine, od njegovih srednjoškolskih dana u gradu Hibbingu u Minnesoti, pa do kreativnog vrhunca, koji po mnogima nije nikad kasnije uspio nadmašiti. Album otvara kućna snimka blues standarda pod naslovom “When I Got Troubles” iz 1959, za koju se vjeruje da je to Dylanov najstariji do danas sačuvani glazbeni zapis.
Dylan će se uskoro preseliti u New York, točnije u Greenvich Village koji je tada bio centar američke folk glazbe. Njegova snimka pjesme Woddy Guthrijea, legendarnog protestnog pjevača, This land is Your land datira iz tog razdoblja, u vrijeme kad je Dylan redovito nastupao po njujorškiom klubovima, živjeći od priloga publike.
Dylanu je u tom razdoblju Woody Gothrie bio apsolutni uzor, te je toliko često svirao njegove pjesme da je stekao nadimak “Wooody Guthrie Jukebox”. No, kako kaže sam Dylan, doživio je pravi šok otkrivši da postoji još jedan pjevač, zvan Ramblin’ Jack Elliot, koji se, i to puno bolje od njega, također posvetio izvođenju Guthrijevh pjesma. Dylan se tako okrenuo skladanju vlastitih skladbi od kojih je među prvim bila naravno “Song to Woody” – pjesma za Woodya..
Bob Dylan je ubrzo postao zvijezda folk glazbe, napisavši čitav niz pjesama , kao što su Masters of War, Blowing in the wind, A hard rain gonna fall, te The times they are a changing, čije su političke poruke bile pune podozrenja prema postupcima američke vlade te ustajalom stanju duha u američkom društvu općenito. Te su pjesme ostavile jak dojam na generaciju koja je postala nositelj društvenih promjena do kojih je došlo u Americi tijekom šezdesetih, a čiji je Dylan tako postao glasnogovornik. On se toj tituli često i žestoko opirao, tvrdeći za sebe da je samo običan zabavljač, međutim bez puno uspjeha. Taj će ga naslov pratiti sve do današnjeg dana.
Godine 1965. nastupila je nova faza u Dylanovoj karijeri, kojoj se udaljuje od društveno-angažiranih tema. U stihovima Dylanovim pjesma, inače velikog poklonika klasičnih pjesnika puput Loda Byrona, Keatsa i Francoisa Villona, počinju se pojavljivati elementi nadrealizma i poema toka svijesti, a i sve se češće upušta u eksperimentiranje s novim glazbenim rješenjima. U pravoj eksploziji kreativnosti, u razdoblju od samo 15 mjeseci on objavljuje tri antologijska albuma, Bring it all back Home, Highhway 65 Reviseted i Blodne on Blonde, a takva, po mnogima, nikad nije nadmašena.
O tom razdoblju Dylan kaže da često nije htio ići na spavanje jer se bojao da će mu neka pjesma tako izmaknuti, te da mu danas uopće nije jasno odakle su te sve pjesme izvirle. Ograničenja folk glazbe, koja se uvelike bazira na uporabi akustičnih istrumenata i tradicionalne forme, postajala su za Dyalan preuska. Na Newport folk festivalu 1965. godine Dylan je nastupio popraćen električnim sastavom, izazvaši pritom konsternaciju među glazbenim tradicionalistima, prema kojim je Dylan izdao ideale i glazbu koja ga je učinila zvijezdom.
AUDIO MAGGIES FARM…
TEXT: Za Dylana bi se prije moglo reći, ne da se udaljio od folk-protestne glazbe, već prije da se u stvari vratio svojim korijenima – rock and rollu i bluesu. Njegovi mladenački idoli, prije nego što je otkrio Woody Guthrija, bili su rock pioniri Elvis Presley i Little Richards. Nadalje, tvrdi on, teret političkog značaja koji se njegovom stvaralaštvu pridavao postao je za njega nepodnošljiv, te je, između ostalog, prelazak na korištenje električnih instrumenata samo jedan u nizu njegovih pokušaja da se iz toga izvuče. Kako kaže Dylan, godinama su svakojaki fanatici i kvazi-revolucionari kucali na njegova vrata zahtjevajući od njega politički angažman, za koji je on, međutim, potpuno izgubio interes.
CD, kao i film, No direction home, završava s 1966-om godinom, s izdavanjem albuma Blonde on Blonde nakon kojeg Dylan kreće na britansku turneju. Koncerti na toj turneji bili su podijeljeni u dva dijela, prvi akustični i drugi popraćen sa sastavom the Band. Britanska publika, odakle folk glazba i vuće korijene, električni je dio koncerta pozdravila uzvicima: “izdajico”, “judo”, te: “Bob, što se desilo s Woody Guthrijem?, na što se Dylan okreno prema svojm glazbenicima te im rekao: “Svirajte glasno!”