Sjevermoamericka prerija, to ogromno travnato prostranstvo koje se nekoc prostiralo dobrim dijelom podrucja na kojemu je danas 14 saveznih dzrava, bila je jedan od najslozenijih ekosustava svijeta. U medjuvremenu, veci dio prerije pretvoren je u farme, a milijuni antilopa i bizona koji su nekoc njome lutali i od nje zivjeli, gotovo su potpuno nestali. Ipak, u istocnom dijelu drzave Kansas, u brdima Flint, jos uvijek postoji oko 40.000 hektara netaknute prerijske zemlje.
Amerikanci koji misle da je Kansas, sredisnja savezna drzava Amerike, ravan i bezlican, sigurno nisu vidjeli prirodni rezervat zvan Tallgrass Prairie National Preserve. Ljeti, kad je blagovaloviti teren prekriven travom visokom i preko jednog metra, ljepota kraja covjeku dah oduzima, kaze ranger Ron Clark. “Pogledajte samo ovo mnostvo boja...boja lavande, zuta, ljubicasta, bijela....Cetrdeset vrsta trave ovdje raste i cvijeta. Preriju i cini 80% trave, ali – vjerovali ili ne – 80% trave je i ispod povrsine. Njihovo korijenje dopire do dubine od preko tri metra, to joj i omogucuje da prezivi i suse i pozare i ispase.”
Ritam pozara i ispasa kljucan je u razumjevanju prerije, na kojoj su, tisucama godina, pasla krda bizona, antilopa, tijekom njihovih migracija, i tako odrzavale ravnotezu rasta trave i od nje dobijale hranjive sastojke potrebne za jacanje, razmnozavanje i daljnje kretanje. Svakih pet do sedam godina, u prirodnim pozarima, izazvanim munjama, izgorjela bi suha i mrtva trava, na njenom mjestu niknula svijeza, nova. Danas, ranceri dovode stoku na preriju da bi je uhranili, a ciklus pozara, koje je nekad priroda izazivala, svakog proljeca sada obnavljaju ranceri, kontroliranim vatrama. “Vidjet cete dima i vatre kamo god pogledate. Kad sve izgori, samo kamen ostane i pitate se kako je moguce da na njemu ista raste. Ali, uz dobru kisu i prave temperature, ono duboko korijenje opet potjera nagore i za cetiri, pet dana opet sve zazeleni, za dva tjedna vec izgleda kao igraliste za golf. Za mjesec dana, na preriji vec pase stoka. Nevjerojatno, vecina ljudi uopce nije svijesna ljepote ovog kraja.”
Tlo je bogato kalcijem i drugim mineralima zahvaljujuci moru pod kojim je podrucje bilo prije vise milijuna godina, kaze ranger James Kemo, strucnjak za prerijsku geologiju. “Tijekom razdoblja kad je more bilo plitko, naslage blata nakupljale su se dnu mora, za toplih razdoblja bile pune rakova, skoljaka, spuzvi i koralja...koji bi apsorbirali kalcij iz morske vode i onda ga lucile za stvaranje svojih kostura i ljustura. Kako su umirale, njihova se masa talozila na dnu mora, stvarala vapnenaste naslage, tlo vrlo dobro za razne trave.”
Danas, na travi prirodnog rezervata Tallgrass Prairie najvise uzivaju skakavci, a njih, kaze ranger Clark, jedu kojoti; sredinom ljeta, skakavci cine trecinu njihove ishrane. Biljozderi se hrane travom, mesozderi biljozderima, ciklus se obnavlja, a i mi smo, kaze ranger Clark, dio njega – jedemo stoku koja pase na prerijama...
Ron Clark je ranger, ne znanstvenik, ali cesto za sebe kaze da je biolog-amater. Voli, kaze, kleknuti na zemlju, osluskivati preriju.