Linkovi

Ivo Jeramaz, Grgich Hills Cellar: “Mi ne želimo, prije odlaska u vinograde, navlačiti na sebe zaštitna, kemijska odijela i ići u rat s našim biljkama, mi želimo živjeti u harmoniji s njima


“Organski i biodinamicki uzgoj grozdja, i sto prirodnija vina, to za nas nije trend, odnosno moda, za nas to ima puno smisla, to je jednostavno vracanje korijenima. To je nesto sto djelimice primjenjujemo vec godinama,” rekla nam je Violet Grgich, suvlasnica i dopredsjednica, za prodaju i marketing, vinarije Grgich Hills Cellar.

Miljenko “Mike” Grgich, koji je vinariju, zajedno s Austinom Hillsom, osnovao 1976, i dalje je njen predsjednik te glavni i izvrsni direktor i, naravno, glavni vinar, ali odgovornosti polako prenosi na mladju generaciju, na svoju kcer, Violet, i na svog necaka – Ivu Jeramaza, pod cijim su nadzorom, takodjer kao dopredsjednika, vinogradi i proizvodnja.

Od 2003. godine, kad je vinarija Grgich Hills postala “estate winery,” sto znaci da svoja vina proizvodi iskljucivo od grozdja uzgojenog u vlastitim vinogradima, primjena organskih i biolosko dinamickih metoda uzgoja grozdja svakako je postala puno laksa. U Napi, tesko cete naci veceg zagovornika upravo takvog pristupa od Ive Jeramaza.

Ivo je u Napu stigao prije 19 godina, s diplomom Strojarskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu. “Nakon nekoliko mjeseci ujak me je uposlio u vinariji. U pocetku, mislio sam - dobra prilika za ucenje engleskog jezika, inace, htio sam nastaviti u svojoj profesiji. Ali, ‘prevario’ me je, uveo u svijet i tajne vina, naucio kako da ih cijenim i uzivam u njima, upoznao me s mnogim ljudima iz businessa.”

Dvadesetsestogodisnji momak poceo je i puno citati o vinu, razgovarati s drugim vinarima i ponajvise – uciti od svog slavnog ujaka. Vino, i kako se ono radi, postalo je Ivina opsesija. Shvatio je i da tajna nije toliko u pravljenju vina, u preradi grozdja, koliko u razvoju, obradi i zastiti, vinograda. Kako je vinarija bas bila u fazi prosirivanja svojih vinograda novima i sadnje novog trsja, Ivi se pruzila prilika da i sam pocne - od pocetka. Bilo je to na 200 jutara, nesto vise od 80 hektara, djevicanskog tla, u juznom dijelu Nape, gdje Grgich Hills uzgaja uglavnom bijele sorte – sauvignon blanc i chardonnay. Ivi je povjeren bio razvoj cijelog vinograda.

Od ujaka Miljenka cuo je vec bio za onu kinesku poslovicu: ”Najbolji gnoj za vinograd stope su njegovog vlasnika.” Ivine su stope posvuda, samo sto svaki trs, kaze, vec po imenu ne zna, jer u vinogradu i provodi 75% svog vremena.

Za vinariju Grgich Hills, uzgoj grozdja na ekoloski prihvatljive nacine oduvijek je bio jedan od glavnih prioriteta.

“Zadnjih 50 godina mislimo kako smo pametni i tehnoloski napredni postali, poceli smo vinograde, poljoprivredu, tretirati kao industrijski kompleks – pritisnete neki gumb ili prekidac i nesto ce izici... s prirodom treba drugacije postupati, morate razviti osjecaj za nju, razumjeti je i postivati. Zadnjih se 50 godina igramo bogova koji znaju tocno sto biljci treba - koliko i kojeg umjetnog gnojiva, koliko i kojeg otrova, za borbu protiv bolesti i stetnika. Potpuno krivi pristup! Zato se mi i vracamo onome sto su nasi djedovi cinili. Sredinom 90-ih, mi smo odlucili napustiti sve suvremene, znanstvene nacine konvencionalnog poljodjelstva i rijesiti se svih sintetickih gnojiva, pesticida, herbicida, sistemskih fungicida, shvatili da tom vraskom krugu nikad nema kraja – postajete ovisnik o petrokemijskim kompanijama, sva su njihova rjesenja kratkorocna, ovisite stalno o njihovim novim i sve jacim proizvodima. Cinjenica je da je, u Sjedinjenim Drzavama, primjerice, na tisuce jutara nekad plodnog tla danas potpuno istroseno, mrtvo, jednostavno prezasiceno tim otrovima.”

S biodinamickim metodama, kaze Ivo, moguce ga je ozivjeti vrlo brzo, za samo nekoliko godina. Vinarija Grgich Hills, dodaje on, nikad, istina, nije bila suceljena s takvim problemima, jer nikad, zapravo, nisu niti vjerovali u umjetna gnojiva, nikad se na njih nisu u potpunosti oslanjali, instinktivno su osjecali da im je bolje bez njih. “Ona su gotovo poput steroida, ‘bildaju’ trs, bas kao misice kod baseball igraca. Vinogradi ce dati puno grozdja, ali losijeg kvaliteta. Uzmite za primjer samo uporabu dusika u cijelom procesu – biljka ga za rast, naravno, treba, ali ako ga uzima od dusika pohranjenog u humusu, ona uzima samo koliko joj je potrebno, i nikad prebrzo, onako kako je priroda odredila. Ako ga, pak, uzima iz umjetnog gnojiva, biljka je primorana da, zajedno s njim, uzima i vodu te postaje doslovno preplavljena dusikom, listovi joj nabubre i budu neprirodne, plavicaste boje.” Lijep, svijetlozelen i zdrav list samo je jedna od mnogih pozitivnih promjena, prva koju zamjecujete, u vinogradima Grgich Hills.

Mi, istice jos Ivo, vjerujemo u teoriju terroira, vjerujemo da je vino u casi odraz tla. Kako je uopce moguce govoriti o terroiru, pita on, kad je tlo potpuno izmijenjeno uporabom umjetnih gnojiva, kad je ono, zapravo, mrtvo?! O istinskom terroiru mozete govoriti samo kad je tlo zivo.

“Zadnjih 7-8 godina, mi primjenjujemo, manje-vise, organske metode, a 2003. godine zapoceli smo i s primjenom biodinamickog poljodjelstva, s holistickim pristupom, koji se temelji na ucenjima Rudolpha Steinera, Austrijanca, rodjenog u mjestu Kraljevec, u Sloveniji, onda je to bila Austro-Ugarska.”

Njegov nacin poljoprivrede, objasnjava Ivo, temelji se na shvacanju da je farma samostojna jedinica, da ona samu sebe odrzava, proizvodi sve sto joj treba i - sto je neovisnija, to je zdravija, dovoljnost vlastitih sredstava jamci joj vecu raznolikost biljnog i zivotinjskog zivota. Krava daje gnoj koji onda ide u kompost koji onda dajete svojim biljkama i nema potrebe koristiti se umjetnim gnojivima, idealna se farma, na taj nacin, moze sama odrzavati za vjek vjekova.

U srcu biodinamickog uzgoja danas i jest uporaba prirodnog komposta za razvoj i odrzavanje stabilnog humusa u tlu, te posebno pripravljenih preparata koji se koriste u vrlo malim, homeopatskim dozama; njima se obogacuju i ozivljavaju i tlo i biljka i zivotinja. Nije to nikakav kult, kaze Ivo, nikakva okultna industrija; treba vjerovati u ritam prirode bas kao sto su i generacije nasih djedova. Moramo nauciti kako postati boljim farmerima, moramo slusati mudrosti starih ratara. Oni to nisu zvali biodinamickim uzgojem, bilo je to nesto potpuno prirodno, jer ako su ista dobro poznavali onda je to i bila priroda. Mi, danas, zivimo i djelujemo u potpunom neskladu s njom.

Kad je zapoceo biodinamicki pokret, svojima predavanjima u Pruskoj, dvadesetih godina proslog stoljeca, Steiner je odredio formule za devet biodinamickih preparata, na bazi prirodnih biljnih i zivotinjskih materijala. Dva glavna koja koristi vinarija Grgich Hills, za prskanje svojih vinograda, kaze Ivo, to su – horn manure, poznat i pod imenom Preparat 500, i horn silica, Preparat 501, i pri tome primjenjuje visoko integrirani nivo znanja biologije i astronomije, drugim rijecima - oslanja se na astronomski kalendar, na ciklus planeta, narocito Mjeseca, bas kao sto su, ponavlja Ivo, i generacije nasih predaka.

“Umjesto da, po jutru, koristimo 135 kilograma dusika, mi koristimo 45 grama preparata horn manure, vrlo malene kolicine dusika, fosfora i drugih elemenata. Kazu – pa to nije dovoljno ni za jednu jedinu biljku! A mi imamo 1550 biljaka po jutru i to je sve cime ih prskamo. Ali, u tocno odredjene dane i u precizno vrijeme.”

Treba biti i vrlo egzaktan u pripremi preparata... sve to trazi puno angaziranja, puno predanosti i puno vremena. U Americi, dodaje Ivo, velike korporacije i velike vinograde to ne zanima, drugi, po inerciji, rade onako kako su i do sada, biodinamickog se boje, jer ga ne razumiju, a mnogi, na nazalost, nemaju ni puno vremena. Dok ih je u Napi tek sacica, u Evropi, Francuskoj i Njemackoj, biodinamicki uzgoj grozdja ima puno vise sljedbenika. U Francuskoj su, podsjeca on, ispitivanja pokazala da je na nekim mjestima tlo mrtvije nego sto je tlo Sahare! Francuska, naime, primi puno vise kise tijekom ljeta nego Kalifornija pa je i uporaba herbicida uvijek bila veca.

Ivi nije trebalo dugo da uvjeri ujaka, jer, kako kaze, Miljenko je oduvijek bio protiv konvencionalnog nacina, protiv herbicida i pesticida. “Uvijek smo se s nasim vinogradarima morali boriti, govoriti im – ne previse pesticida, ne previse herbicida.” Mi i ne zelimo, naglasava Ivo, prije odlaska u vinograde, navlaciti na sebe zastitna, kemijska odijela i ici u rat s nasim biljkama, mi zelimo zivjeti u harmoniji s njima. Vinogradar koji se sluzi biodinamickim metodama prilagodjava se Majci Prirodi.

“Poceli smo, s biodinamickim uzgojem, 2003. godine, sa 20 jutara; g. 2004. prosirili na 105 jutara, g. 2005 – na 265, i iduce, 2006. godine, svih ce 366 jutara nasih vinograda biti uzgajano tim metodama. Vec ove godine, najveci smo biodinamicki vinograd u Sjedinjenim Drzavama. Mi vjerujemo da 90% kvaliteta dolazi od grozdja, ne od pretjerane, egzoticne preradbe ili novih bacava, nego izravno od grozdja. Istina, ovaj pristup nesto vise kosta, svakako prvih godina, i prinos grozdja je manji, tri tone umjesto, za Napu, uobicajenih pet tona, ali zato je njegova kakvoca bolja. Dugorocno, ipak, ova je alternativa cak i financijski povoljnija.”

Iako biodinamicka vina ne moraju nuzno biti bolja od nebiodinamickih, ona su uvijek autenticna, uvijek su odraz specificnog tla i to cete osjetiti u casi, kaze Ivo. U lipnju, prosle godine, u New Yorku je, za skupinu skepticnih sommeliera, odrzana degustacija vina od grozdja uzgojenog biodinamickim metodama, iz Amerike, Evrope i Australije. Kusana su bila usporedo s onima iz istoga ranga koja potjecu iz njima susjednih, konvencionalnih vinograda. U 90% slucajeva, vina od biodinamicki uzgojenog grozdja bila su bolja. Zasto? Zato, navodi Ivo i rijeci britanskog strucnjaka i autora Oza Clarka, jer imaju vise zivota, osebujnija su, jednostavno imaju vise karaktera. Imaju vece bogatstvo okusa, “a mi, na koncu konca,” kaze Ivo, “i jesmo u businessu okusa, ako ga grozdje nema, nece niti vina, nema trikova, odnosno vrlo malo se postize njima.” Kad sva Grgich Hills vina budu pravljena od biodinamicki uzgojenog grozdja, nosit ce i ona, na etiketama, oznaku “Demetra,” po grckoj boginji plodnosti i poljodjelstva.

Biodinamicke metode, Ivo cvrsto vjeruje, daju bolje i ukusnije grozdje i puno zdravije vinograde, koji ce zivjeti i proizvoditi daleko veci broj godina. Uz konvencionalne nacine, ako imate srece, kaze on, iz vinograda cete izvuci 20 godina; biodinamickim metodama, trebao bi vam potrajati 80-100 godina. A to je jako vazno, jer ako zelite da vino bude odraz tla i podrucja, da ima ono sto Francuzi zovu terroir, vinograd mora biti najmanje 20 godina star. “Stariji vinogradi nas vise zanimaju, ne zelimo uvijek imati mlade, jer kakvoca grozdja iz starijih vinograda je bolja, u bobicama je veca koncentracija voca, vina ce biti bolja... Pitaju me ovdje – kad ste tako pametni, i idete biodinamicki, kako se nosite s bolestima? Mi odgovaramo – kad uzgajate, kad tlo obradjujete, u skladu s prirodom, onda je sve uravnotezeno, jer to i jest vas cilj. Plijesni ce uvijek biti, ovdje malo, ondje malo, to je, zapravo i pozeljno. I za stetnike postoji razlog, sve dok ne postanu pokora, ali nece ako je sve u skladu i ravnotezi. Mi ne eliminiramo sve stetnike, samo smanjujemo njihov broj. Vazno je probleme ne rjesavati sintetickim kemikalijama, one truju i opasne i korisne insekte, bez razlike; vazno je raditi s prirodnim sastojcima tla i njegovim specificnim mikro-zivotom i ekosustavima.”

Svi vinogradi Grgich Hills Cellar su u Napi, strateski rasporedjeni duz njenih 80-ak kilometara. Na krajnjem jugu doline, vinogradi su American Canyon i Carneros, u njima se uzgajaju sauvignon blanc i chardonnay (i malo merlota), jer dvije bijele sorte vole svjezinu, a juzni dio Nape je dobija od blizine San Francisco zaljeva. U Yountvilleu se uzgaja uglavnom cabernet sauvignon, takodjer malo merlota i malo petit verdota. Oko vinarije, u Rutherfordu, sjajno je tlo za uzgoj cabernet sauvignona, a kraj Miljenkove kuce, u Calistogi, na sjeveru Nape, vinograd je zinfandela, to je podrucje najtoplije, zinfandelu to jako odgovara. “Uzgajamo sve sorte tamo gdje i treba... prije nekih 30 godina, jedan te isti vinograd u Napi znao bi imati i chardonnay i sauvignon blanc i cabernet, sve sorte na jednom mjestu, ljudi danas znaju bolje... “

Ivo najvise vremena provodi, kaze, u dva vinograda na jugu Nape, nesto su tezi uvjeti uzgoja tamo, ima vise vjetra, ima vise plijesni u vinogradima, bijele sorte su osjetljivije. S pet vinograda je, dodaje, bas kao i s njegovo petero djece – svaki/svako trazi brigu i paznju, ako jedan prolazi kroz neku tezu fazu, onda njemu poklanja i vise vremena. Za vinograd, promatranje je najvaznije.

S koliko strasti Ivo govori o organskim i biodinamickim metodama, i pokazuje malu i skromnu supu, kraj vinarije, u kojoj cuva sastojke za svoje biodinamicke preparate, s toliko isto i o svom “preodgajanju” od strojarskog inzenjera u vinara. “Imam najbolji posao na svijetu,” kaze, “neugodno mi ga je i zvati ‘poslom,’ jer to je, zapravo strast. Zahvaljujem Bogu svako jutro da sam ovdje, zahvaljujem Miljenku koji je toliko ucinio za mene, i od kojega sam toliko naucio. Volim Hrvatsku, volim svoje nasljedje, osjecam se pomalo krivim prema svojima, jer kad sam otisao, rekao sam – na sest mjeseci, da naucim jezik, i evo me jos uvijek ovdje, nakon 19 godina.”

Ivo odlazi u Hrvatsku, naravno, i primjecuje, kaze, u zadnje vrijeme, puno pozitivnih promjena:

“Jako mi je drago da je dvaput vise povrsina pod vinogradima, u zadnjih nekoliko godina zasadili su vise nego u zadnjih 50 godina. Puno je dobrog tla i velikih mogucnosti za proizvodnju dobrih vina. Potrebno je jedino znati da ono sto prodaje vina, to su njihova kakvoca i dosljednost kvaliteta. Proizvodjac mora biti u stanju jamciti za kvalitet svoje boce vina. A onda ce doci i prestiz i cijena.”

Ako ima ikakvih savjeta, dodao je, onda je to – razgovarati s najstarijima u selu, oni najbolje znaju, poznaju drevne sorte, znaju sto ce donijeti zaradu. Ne treba saditi cabernet sauvignon, nije moguce takmiciti se sa Cileom i Argentinom. Treba imati nesto jedinstveno, treba cuvati vlastito nasljedje, sve one autohtone sorte cine folklor zemlje. Crljenak nije moguce naci u Kaliforniji ili Njemackoj nego u Dalmaciji. Za vrijeme komunizma, podsjeca, uzgajani su bili klonovi s ogromnim bobicama, oni su gusili one kvalitetne, stare, njih i treba dalje istrazivati i njih treba ozivjeti, jer proizvode puno bolja vina, smatra Ivo Jeramaz. “Ne treba se natjecati s Francuskom, kopirati Italiju...treba se drzati onoga sto Hrvatska vec ima i sebi napraviti mjesto autohtonim sortama.”

XS
SM
MD
LG