Iste neuobicajene kise koje su, ove zime, juznoj Kaliforniji donijele odrone zemljista, ogromne materijalne stete, a odnijele i ljudske zivote, donijele su i poplave povijesnih razmjera jednom od najpustijih mjesta na svijetu – Death Valley – najvrucem, najsuvljem podrucju na sjevernoamerickom kontinentu. No, ovog proljeca, zbog fenomena koji su izazvale one kise, postavlja se pitanje – da li Dolina smrti doista zasluzuje to morbidno ime?
“Dolina koju zovemo Dolinom smrti,” pisao je Richard Lingenfelter, “ne razlikuje se puno od ostatka americkog pustinjskog Zapada. Samo je malo dublja, malo toplija i malo suvlja. Ono sto je, medjutim, izdvaja od ostatka Zapada, vise od bilo cega drugoga, nasa je masta. Jer ona jest zemlja iluzija, treperava, svjetlucava fatamorgana bogatstava, smrti i tajni prirode.”
G. 1849, skupina “forty-ninersa,” kako zovu sve one koji su te godine krenuli na upravo otkrivena kalifornijska nalazista zlata, zalutala je u ovom dijelu kalifornijske pustinje Mojave, trazeci precac do Sacramenta. Da nisu, na mjestu zvanom Furnace Creek, nasli izvor vode, ne bi prezivjeli tih mjesec dana koliko im je trebalo da negostoljubivo podrucje istraze i nadju izlaz iz njega. Iako je samo jedan covjek iz te skupine umro, svi su bili uvjereni da ce upravo tu ostaviti svoje kosti. Na izlasku iz suhog, golemog bespuca, nalik Mjesecevoj povrsini, netko se okrenuo i rekao “Goodbye, death valley.” I ime se zadrzalo.
Za mnoge koji ce tim podrucjem prolaziti, slucajno ili namjerno, ono ce i biti kobno.
Death Valley, njena tocka zvana Badwater Basin, najnize je podrucje u Zapadnoj hemisferi – gotovo 86 metara ispod razine mora. Death Valley je jedno od najvrucih mjesta naseg planeta. Ljeti, temperatura se penje iznad 50 stupnjeva Celzija. U srpnju 1913, zabiljezena je, u Furnace Creek, tamo gdje se, sezdesetak godina ranije, i zatekla ona skupina tragaca zlata, temperatura od 57 Celzija. Bila je to, do tada, najvisa temperatura ikad zabiljezena! Otada, samo je u libijskom dijelu Sahare, 1936. godine, zabiljezena visa – 57.7 stupnjeva.
Prije nego sto ga je predsjednik Herbert Hoover proglasio Nacionalnim parkom, u veljaci 1933, iz podrucja Doline smrti vadile su se ogranicene kolicine zlata i srebra i puno znacajnije boraksa. Velicine gotovo 8.000 cetvornih kilometara, od cega su dvije i pol tisuce ispod razine mora, Nacionalni park Death Valley veci je od Yellowstonea.
Death Valley je znanstvena riznica, prepuna geoloskih i drugih informacija. Death Valley je zemlja ekstrema. I zemlja rijetkih, suptilnih pustinjskih ljepota. Jutarnje svijetlo koje se krade erodiranim predjelom Zabriski Pointa; i kasno poslijepodnevno, koje produljuje sjene na pjescanim dinama; i boje divljeg cvijeca, gore, na brdima, bilo kojeg toplog, proljetnog dana.
Ali, ono kroz sto Death Valley trenutno prolazi, dogadja se, kazu, samo jednom u sto godina.
Naime, u Dolini smrti, kisa gotovo nikada ne pada. Godisnji prosjek padavina ne iznosi niti pet centimetara. Od prosle jeseni, medjutim, kise je palo 15 cm, tri puta vise od normalnoga.
I u Dolinu smrti stiglo je spektakularno, tehnikolor proljece, njeno pustinjsko dno i crna, bazaltna brda i uzvisenja, preplavilo je more cvijeca.
Dolina smrti, unatoc svom turobnom imenu, nije bez zivota, biljnoga, zivotinjskoga i ljudskoga, ali prilagodjenog surovim uvjetima. Ona je dom indijanskim plemenima Ute, Paiute, Mojave i Timbisha Shoshone; dom mnogim zivotinjama i dom mnogim biljnim vrstama – preko 1000 ih ima, medju njima cak 23 endemicne, ne rastu nigdje drugdje u svijetu, samo u ovom podrucju, u prirodnom okolisu od suhih, alkalijskih dolina do podalpskih podrucja Panamint planina, ciji vrhovi prelaze 3.000 metara. Padne li na to podrucje prava kolicina zimskih kisa, u pravim razmacima, s dovoljno sunca i s pravim temperaturama, sjeme cvijeca, koje se desetljecima skupljalo i spavalo ispod pustinjskog poda, zasticeno u svojim cvrstim, vostanim ljuskama, probudi se i - dobijamo ono sto sada vec zovu “cvatom stoljeca.”
“Nestvarni, nadnaravni” izgled Doline smrti, ovih dana, zapanjuje posjetitelje koji dolaze sa svih strana, diviti se njenom spektakularnom sagu od divljeg cvijeca, krajoliku na kojemu kao da je netko potrosio puni set krejona – bijela, zuta, crvena, narancasta, plava, ljubicasta, zelena, boja lavande, ruzicasta....
“Ja bih prizor opisao kao najbolji, najbogatiji i najopsezniji cvat koji sam ja ikada vidio,” kaze ranger Nacionalnog parka Death Valley, Dale Howsley. “A ja u podrucju zivim vec 20 godina. Predamnom je sve pod cvijecem, devet, deset, dvanaest kilometara, u svim smjerovima, u svim mogucim bojama. Dominira veliki pustinjski “zlatni suncokret,” ali ako stanete i izadjete iz auta, vidjet cete, sloj ispod sloja ispod sloja, milijune drugog cvijeca, neki su cvijetovi tako sitni, ne veci od vrha malog prsta. Mnoge vrste divljeg cvijeca nismo vidjeli godinama. To je najbolji show prirode koji sam ja vidio za svog zivota.”
“Tehnikolor sezona,” u Dolini smrti, pocela je u veljaci, dva mjeseca ranije nego u normalnim godinama, koliko ce jos potrajati? Dale Howsley kaze – ovisi o vremenu. Ako temperature naglo skoce i zapusu oni suhi vjetrovi, onda ce sve dosta brzo nestati, osim gore, na vecim visinama. Ali, ako svijezije vrijeme potraje, a ranger Howsley ima razloga vjerovati, na temelju trenutacnih vremenskih uvjeta, da hoce, cudesna ce sezona potrajati do sredine travnja. I onda nista, tko zna do kada!
“Ovo je rijetko cvjetanje....imali smo dobru kisnu sezonu prije nekih 6 godina, 1998/1999, ali nista ovako snazno i dojmljivo, ovo je doista rijedak, velicanstven dogadjaj.”
Dovoljno rijedak i neobican, kaze ranger Howsley, da privuce vise posjetitelja u Death Valley nego ikada do sada. “Odavno smo vec,” dodao je, “presli granicu od pola milijuna, koliko ih primamo godisnje. I ni slucajno ne pretjeruju kad ovaj dogadjaj zovu ‘cvatom stoljeca.’ Jer radi se o, vjerojatno, najpunijem cvatu naseg doba!”
Rijedak dogadjaj koji, mozda, nece biti vidjen za jos sto godina!!
Death Valley... “...zemlja iluzija, treperava, svjetlucava fatamorgana bogatstava, smrti i tajni prirode”, zemlja ekstrema, zemlja kontrasta.