Napredak u kompjuterskoj tehnologiji skratio je prosječni vijek računara u Sjedinjenim Državama na dvije godine. Godine 1992, kompjuteri su u prosjeku trajali četiri i pol godine, a zahvaljujući novom trendu kompjuterska oprema predstavlja sve veći dio otpada. Serena Parker izvješćuje od pokušajima vlade i privatnog sektora na promidžbi recikliranja stare elektronike.
Osobni kompjuteri, mobiteli, televizori i digitalni glazbeni uređaji koriste tehnologiju koja se stalno unaprijeđuje. Novi, savršeniji uređaji stalno se pojavljuju na tržištu. Međutim, pitanje je što američki potrošači rade se starom elektroničkom opremom nakon što kupe novu?
Nekad - stari su kompjuteri bili slani u Kinu na rastavljanje, međutim Peking je nedavno zabranio uvoz određenih vrsta elektroničkog otpada. Jednostavno odlaganje zastarjele opreme na deponije nije dugoročno održivo rješenje, niti je to dobro za okoliš, s obzirom da su u njihovoj proizvodnji korišteni neurotoksini, kancerogene tvari te biološki nerazgradljivi materijali.
Sheila Davis, programska direktorica organizacije koja brine o zaštiti Silicijske doline od toksičnih materijala, kaže da otrovne kemikalije predstavljaju problem pri recikliranju elektronske opreme: "U proizvodnji kompjutera koristi se više od tisuću otrovnih materija. Tvari kao što su kadmij, olovo, berilijum i živa ostaju u kompjuteru i teško ih je reciklirati."
Američka agencija za zaštitu okoliša pokušava zajedno s proizvođačima, trgovinama i lokalnim vladama razviti plan na dobrovoljnoj osnovi za rješenje problema. Zasad, vlada u Washingtonu ne pokazuje namjeru usvajanja saveznog zakona o elektroničkom otpadu, te su stoga vlade pojedinih saveznih država kao i lokalne uprave preuzele inicijativu u stvaranju programa sakupljanja i recikliranja.
U Kaliforniji je, tako, izglasan zakon na temelju kojeg se pri prodaji elektroničkih uređaja unaprijed naplaćuje dažbina za recikliranje. Slično je u državi Maine, a još sedam američkih država razmišlja o takvim mjerama.
Međutim, Becky Ellis, potpredsjednica udruge proizvođača elektroničkih uređaja, kaže da njena organizacija želi da se problem riješi na nacionalnoj razini: "Očito, mi se jako protivimo da svaka država ima svoj vlastiti zakon, jer smatramo da će to otežati rješenje problema elektroničkog otpada. Mi se zalažemo za pronalaženje rješenja na saveznoj razini, različiti prijedlozi koj se pojavljuju u pojedinim državama jako nas zabrinjavaju."
Jedan od problema u postizanju tog cilja, kaže gospođa Ellis, leži u tome što je i sama elektronska industrija podjeljena u mišljenjima koji je najbolji pristup navedenom problemu.
Thomas Dunne, iz vladine agencije za zaštitu okoliša, vjeruje da će, nakon što veći broj saveznih država usvoji zakone o elektroničkom otpadu, proizvođači i trgovine elektroničke opreme biti prisiljene pronaći konsenzus.