Pred Vijećem sigurnosti u New Yorku su danas predsejdatelj i glavna tužiteljica haškog tribunala, Theodor Meron i Carla del Ponte, iznijeli svoj godišnji izvještaj o suradnji zemalja bivše Jugoslavije s tribunalom za ratne zločine.
Uvodnu riječ dao je predsjedatelj suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije Theodore Meron, koji je podsjetio da su u devet i pol godina postojanja tribunala zvršeni sudski procesi u 18 slučajeva sa 36 optuženih, ali da se tribunal i dalje fokusira na najviše lidere za koje se vjeruje da su odgovorni za najozbiljnije zločine.
Naglašeno je da je ključni elemenat za proces privođenja tribunala njegovom kraju sposobnost prenosa slučajeva lokalnim sudovima, te je rečeno da bi sudovi u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori trebali preuzeti vodeću ulogu u privođenju osmunjičenih pravdi, postizanju pomirenja i promoviranju vladavine zakona. Gospodin Meron je rekao da se očekuje da će odjel suda BiH za procesuiranje ratnih zločina biti sposobna da primi slučajeve već u januaru 2005. Slučajevi na nižem nivou bi trebali biti predati lokalnim sudovima, i uspjeh sarajevskog odjela je od ključne važnosti u tom pogledu.
On je naglasio da, dok je suradnja s BiH i dalje veoma dobra po tom i drugim pitanjima, ipak nema suradnje od strane Republike Srpske. Nema ozbiljnog napora vlasti Republike Srpske da lociraju i uhapse bjegunce, dok pitanje nestale i moguće skrivene dokumantacije još uvijek nije riješeno.
Suradnja Hrvatske s tribunalom je dobra u svim domenima osim pitanja jedinog odbjeglog optuženika, Ante Gotovine. Potreba za njegovim hapšenjem i izaručenjem Hagu je i dalje pitanje od velike važnosti, odnosno pitanje koje je trebalo biti davno riješeno.
Od procjena o budućem vremenskom okviru rada tribunala, u ovom trenutku se procjenjuje da bi tribunal do kraja 2008 mogao završiti suđenja svim optuženim koji se trenutno nalaze u pritvoru, uključujući i one na uvjetnoj slobodi, kao i suđenje Anti Gotovini, ukoliko se on izruči Hagu prije 2006 i ukoliko mu se sudi zajedno sa Čermakom i Markačem. Ali, naglašeno je da bi se s hapšenjem Karađića i Mladića ili četiri srbijanska generala optužena u oktobru 2003 poštivanje tog vremenskog roka učinilo potpuno ovisnim o mogućnosti prenošenja nekih od trenutnih ili budućih slučajeva drugim sudovima. Kako bi ispunio svoj mandat, tribunal mora biti sposoban suditi najvišim odbjeglim optuženicima za ozbiljan kršenja međunarodnog humanitarnog prava, osobito Karađiću, Mladiću i Gotovini i sve dok su ti pojedinci na slobodi, tribunal neće moći ispuniti svoju istorijsku misiju.
Nakon gospodina Merona, izvjestaj je iznijela glavna tuziteljica Carla del Ponte.
Glavni faktor koji onemogućava implementaciju strategije okončanja rada tribunala je i dalje nedostatak suradnje osobito Srbije i Crne Gore u hapšenju i transferu osoba optuženih od strane tribunala.
Ona je također naglasila da je završetak rada tribunala dvostruk - da kao prvo tribunal mora suditi onima koji snose najveću odgovornost za zločine, uključujući i bjegunce visokog profila, te završitit svoje aktivnosti na brz, efikasan, pravedan i nepristrasan način. Kao drugo, domaći sudovi na teritoriji bivše Jugoslavije moraju biti reformirani i opremljeni kako bi mogli preuzeti preostale slučajeve.
Tribunal radi na preostalih šest istraga i najnovija je procjena da bi svaka od njih mogla rezultirati optužnicom. Stoga bi maksimum šest novih optužnica moglo biti potvrđeno do kraja godine. Od tih šest optužnica, dvije bi mogle biti spojene s onima koje su već izdate. Do kraja godine se također očekuje da će biti upućen zahtjev za prebacivanjem 11 slučajeva s 20 optuženih na domaće sudove. Suđenjima koja će se odvijati u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori i BiH će biti potrebno jako nadgledanje, te je stoga ured tužitelja u kontaktu s Organizacijom za sigurnosti i suradnju u Evropi koja je najbolje opremljena za izvršenje tako važnog zadatka.
Trenutno ima 20 odbjeglih koji čekaju na hapšenja po nalozima za hapšenje koje je izdao haški tribunal i odgovornost za njihovo hapsenje lezi prvenstveno u rukama vlada Srbije i Crne gore, Hrvatske i BiH. Među odbjeglim su neki od najviših lidera odgovornih za najgore zločine: Karađić, Mladić i Govotina, ali također i Đorđević, Lukić, Lazarević, Pavković, optuženi za zločine počinjene na Kosovu, Župljanin, bivši visoki zvaničnik Republike Srpske, Borovčanin, Nikolić, Pandurević i Popović, koji su optuženi zajedno s Ljubišom Bearom za masakr u Srebrenici.
Prema rezolucijama 1503 i 1534 Vijeća sigurnosti, mandat tribunala ne može biti smatran ispunjenim sve dok se tim optuženim ne bude sudilo u den Hagu. Odgovornost za njihovo hapšenje leži prvenestveno na vladama Srbije i Crne Gore, Hrvatske i BiH. Ona je naglasila da se neki optuženi možda kriju u drugim zemljama. Informacije da bi dvojica optuženih možda mogli biti u Rusiji su prenešene ruskim vlastima koje su uredu tužitelja saopćile da ih do sada nisu uspjeli locirati.
Srbija i Crna Gora je i dalje zemlja koja je najnevoljnija, koja se najviše opire, suradnji s tribunalom. Mreže koje štite optužene za ratne zločine su još uvijek veoma jake, uključujući i u državnim strukturama.
Tužiteljstvo u ovoj fazi ne može potvrditi bilo kakvu voljnost vlasti Republike Srpske da ispune međunarodne pravne obaveze zemlje. Procjenjuje se da još uvijek 15 bjegunaca živi ili provodi najveći dio vremena u Srbiji i Crnoj Gori, a neki se čak ne moraju ni kriti kao što su generali Lukić, Pavković i Lazarević.
Premijer Koštunica je jasno naglasio tužiteljicai tokom susreta 4 oktorba da nije voljan poduzeti korake ka bilo kakvom hapšenju. Sada je na Vijeću sigurnosti da odluči kako će se odnositi prema, kako se čini, ozbiljnim kršenjem od strane te zemlje članice svojih međunarodnih obaveza prema paragrafu 7 povelje UN-a. Iskustvo pokazuje da, nažalost, samo pod međunarodnim pritiskom zemlje bivše Jugoslavije surađuju s haškim tribunalom.
U slučaju Hrvatske, ured tužitelja i dalje ima koristi od neograničenog pristupa dokumentima i svjedocima, iako se suradnja ne može smatrati potpunom sve dok Ante Gotovina ne bude prebačen u den Hag. Danas se ne može izvijestiti ni o rezultatima niti značajnom napretku i to je razlog za ozbiljnu zabrinutost, jer bi ne-hapšenje Gotovine moglo utjecati na hapšenje ili nehapšenje Karađića i Mladića.
Što se tiče prebacivanja slučajeva na lokalne sudove - lokalni sudovi se još uvijek suočavaju s nedostatkom voljnosti svjedoka da svjedoče na njima, dok bi ti isti svjedoci, recimo, bili spremni svjedočiti u den Hagu. Zastrašivanje svjedoka je ozbiljan problem u čitavom regionu, dok je na Kosovu široko rašireno, sistematsko i potencijalno smrtonosno. Rad na slučajevima koji će biti prebačeni na domaće sudove će zahtijevati jaku suradnju izmedju zemalja bivše Jugoslavije, jer će vjerovatno tužitelji iz jedne zemlje morati imati pristup svjedocima, dokumentima i ostalim dokazima iz drugih zemalja. Osim toga, pojedinci optuženi u jednoj zemlji možda žive u drugoj zemlji tog regiona ili imaju dvojno državljanstvo.
U svakom slučaju na kraju je naglašeno da tribunal ne funkcionira u vakumu i da njegov uspješan završetak zavisi od daljnjog povećanja efikasnosti tribunala, te voljnosti država regiona da u potpunosti suradjuju s haškim sudom. Takodjer je rečeno da je potrebno da zemlje bivše Jugoslavije bez ikakvog odlaganja uhapse i izruče svih 20 preostalih odbjeglih optuženika.
