Ključni izazov za novi mandat Bushove administracije je izgraditi odnose sa evropskim saveznicima koji su narušeni zbog rata u Iraku. U tom svjetlu, u washingtonskom institutu Brookings danas je održana panel diskusija pod naslovom: Partnerstvo u nevolji--šta je sljedeće za Sjedinjene države i Evropu. Na skupu su govorili stručnjaci za vanjsku politiku: Ivo Daalder iz instituta Brookings, Francis Fukuyama s univerziteta Johns Hopkins i Walter Russell Mead iz Vijeća za vanjske odnose, koji su i među autorima nove knjige: Izvan raja i moći: Evropa, Amerika i budućnost partnerstva u nevolji. Panel pratila Amra Alirejsovic.
Na kraće staze, ja sam pesimista, ali na duže- optimista, započeo je svoju viziju budućnosti američko-evropskih odnosa Ivo Daalder. Uz svu retoriku koju čujemo, i koja dolazi i iz republikanskih krugova, mislim da će američka vanjska politika u naredne četiri godine biti upravo onakva kakvu je John Kery opisao: dodatne godine iste politike, a to znači da nećemo vidjeti neku veliku stratešku niti taktičku promjenu, a mislim čak ni značajniju retoričku promjenu u naredne četiri godine. Mislim da ćemo vidjeti tačno ono što smo vidjeli u posljednje 4 godine-a to je američka vanjska politika koju vodi veoma samouvjeren predsjednik koji je uvjeren u moć koju Sjedinjene Države imaju i čistoću motiva kojeg imaju i da njihova kombinacija omogućava Sjedinjenim državama da čine ono što trebaju i žele i da ih drugi mogu slijediti, ako to žele.
Ja sam optimista na kraće, a pesimista na duže staze. Mislim da je ono što je važno da je evropski identitet izgrađen na nečemu što je ne-američko. Bivši francuski socijalistički premijer je 15 februara 2003, mjesec dana prije napada u Iraku, kada su u Evropi izbili prosvjedi protiv Amerikancima predvođenog rata, rekao: ovo je rođenje evropske nacije, jasno povezujući evropski identitet s nečim što nisu Sjedinjene države. U Americi nema socijalista, u Evropi nema republikanaca, a ono gdje se preklapaju je politički prostor sa onima koji se zalažu za evro-atlantske odnose i sa američkim demokratama. Tokom hladnog rata se mogla naći zajednička strategija, ali se ona sada može naći samo u prostoru gdje se preklapaju lijevo krilo američke i desno krilo evropske politike i to nije veoma stabilna platforma na duže staze. Mislim da zajednički moramo raditi na pitanju multikulturalizma, s njegovim pozitivnim i negativnim stranama--mislim da su interno Evropljani na mnogo suroviji način izloženi mnogo većoj prijetnji radikalnog islama nego Amerikanci što se tiče vanjske prijetnje na duže staze, i to je područje o kojem zaista moramo razgovarati, kaže Frances Fukuyama.
Ne znam da li sam optimista ili pesimista, ali mogu reći da Evropu i Ameriku u budućnosti vidim kao one koji trče za iluzijama. Mislim da će i jedni i drugi na kraju biti veoma razočarani 21 vijekom i svijetom u kojem živimo i biti primorani na uspostavu neke vrste odnosa--nećemo biti sretni ni sa sobom ni ostatkom svijeta, ali kao bračni par, shvatićemo da ne možemo priuštiti razvod, kaže Walter Russell Mead.
Mislim da Evropljani gledaju na ove izbore kao na potvrđivanje osobito, da tako kažem, crvene Amerike u kojoj su piatnje Boga, oružja i homoseksualaca ono što je važno za Amerikance. Mislim da evropska elita, a najviše evropska javnost, čvrsto vjeruju da je način na kojeg Amerikanci i Evropljani gledaju na svijet fundamentalno različit. Zemlje kao što su Francuska i Njemačka gledaju na ove izbore kao na potvrđivanje njihovog viđenja Sjedinjenih država i vjerovanja da je odluka da je ne trebaju slijediti bila ispravna odluka, jer je način na kojeg Sjedinjene države vode svoju vanjsku politiku veoma različit od evropskog.
Realnost je da je dominanatan stav u Francuskoj i Njemačkoj: mi ne možemo surađivati sa Sjedinjenim državama na način na koji smo to činili u prošlosti, jer smo isuviše različiti, kaže Ivo Daalder. Mislim da je dominantan stav Amerike da je ono što je važno za međunarodnu politiku moć, kako bi se suočilo s osnovnim prijetnjama: terorizmom i oružjem za masovno uništenje. Evropski stav je više globalistički, a to je vjerovanje da je glavni elemenat međunarodnog društva koji pokreće međunarodnu politiku ne moć već globalizacija, a to je borba protiv siromaštva i bolesti u svijetu, i da je način suočavanja s tim problemima suradnja kroz međunarodne institucije, kaže Ivo Daalder i naglašava međutim da je ipak optimističan jer će Evropa, kako kaže, morati shvatiti da ako hoće bilo šta postići u svijetu, morati postati jača, a samim tim i ujedinjenija sila, jer jedino tako može imati glas koji je potreban u međunarodnoj politici. Trenutno se vodi debata da li je potrebna jača i ujedinjenija Evropa kako bi bila dobar partner Sjedinjenim državama ili kako bi se bolje suprotstavila Sjedinjenim državama, a to će u velikoj mjeri zavisiti od Njemačke, koja u posljednje 3 godine ima vanjsku politiku koja nije politika koju bi jedna velika sila trebala slijediti. Mi, Amerikanci, ne želimo da imamo slabu i podjeljenu Evropu, nego želimo jaku i ujedinjenu Evropu, i to ova administracija mora jasno dati do znanja, zaključio je na kraju stručnjak za vanjsku politiku Institta Brookings, Ivo Daalder.
