U vezi sa Bosnom i Kosovom, napisali ste da su te zemlje praktično zakočene na odredjenom stepenu izgradnje državnog sistema i da ne mogu da krenu dalje.. To izgleda da je širi problem..Mi kao da kreiramo novu vrstu zavisnosti, neku vrstu protektorata, neke polukolonijalne entitete, što na duže staze, čini se nije dovoljno zdrava situacija, koja stvara zlovolju i umanjuje povjerenje tih ljudi u same sebe ... Kakve mehanizme mi imamo na raspolaganju kako bismo prekinuli to zakočenje?
FUKUYAMA: Vidite, to je problem - primjera radi - u Bosni... Ured Visokog Predstavnika, koji zastupa medjunarodnu zajednicu, ustvari je neka vrsta diktatora. Ljudi ga uporedjuju sa vice-kraljem u britanskoj Indiji... Prije kraćeg vremena je Paddy Ashdown je otpustio veći broj demokratski izabranih lokalnih političara, iz raznih razloga...Ali, ozbiljan bi problem bio i da se medjunarodna zajednica povuče jer nije riješila politički problem koji je ispod svega toga...Nije još sasvim jasno da li bi se u tom slučaju Bosna ponovo strmoglavila u situaciju iz devedesetih godina. Kako se to uopšte može riješiti? Ne postoji jednostavan i jednokratan odgovor na to pitanje. Bosna i Hercegovina, i Kosovo, imaju ispod svega još uvijek neriješene etničke tenzije i dok god se lokalni faktori ne usaglase oko zajedničkog i sveobuhvatnog političkog sporazuma - medjunarodna zajednica se ne može bezbjedno povući. Radi se dakle, o veoma složenoj diplomatskoj igri koja se tu mora odigrati.
Na drugim mjestima, recimo u Afghanistanu, postoji na djelu drugi, interesantan model. Bushova administracija koja je u planu imala da se pozabavi Irakom, u Afghanistanu je namjerno primijenjen, da tako kažemo, labaviji pristup i relativno je ograničila i finansiranje i brojnost trupa. Mnogi su ih kritizirali što nisu više uložili u Afghanistan...Ja, medjutim, nisam siguran da je to obavezno loš pristup - jer teret je definitivno više prebačen na ledja Afganistanaca, oni treba da iznadju svoja rješenja za probleme i da se ne oslanjaju na trajno strano prisustvo u zemlji. Naravno, i dalje je tamo mnogo ne-vladinih i humanitarnih organizacija.., ali na duže staze - takav pristup izgradnji državnog i društvenog sistema koji se više oslanja na lokalne snage je, po mom mišljenju, mnogo održiviji.
