U tek objavljenim memoarima bivšeg američkog predsjednika Clintona, Bosna i Hercegovina se spominje više od stotinu puta i u rasponu od 500 stranica. U naredna tri dana upoznaćemo vas sa njegovim sjećanjima vezanim za rat u BiH, od prve ratne godine do postizanja Daytonskog sporazuma, a govorićemo i o tome kako se gospodin Clinton sjeća ličnih kontakata sa akterima tih zbivanja, od balkanskih političara do evropskih državnika tog vremena.
Danas, u prilogu Slobodana Svrze, izdvojili smo sjećanja bivšeg američkog predsjednika na prve dvije godine rata i o tome kako su Amerika i svijet saznavali o tome šta se u Bosni zaista dešava.
Rat u BiH je već bio počeo kad je gospodin Clinton ulazio u predsjedničku predizbornu kampanju. U dijelu knjige koji o tome govori, Bill Clinton kaže:
CLINTON: U ljeto 1992. godine, kad su televizija i štampa, konačno, stravu zatvoreničkih logora koje su Srbi držali u sjevernoj Bosni, prenijeli u domove Evropljana i Amerikanaca, ja sam se javno zalagao za NATO-ove zračne napade i uključivanje Amerike.
Medjutim, piše gospodin Clinton nekoliko stranica dalje, Ujedinjeni Narodi su nastavili sa održavanjem embarga na oružje protiv bosanske vlade, premda su te sankcije originalno uvedene godinu dana ranije za cijelu Jugoslaviju. Problem sa embargom je to što su Srbi imali dovoljno oružja i municije da se bore godinama - prema tome, jedina konsekvenca održavanja embarga na oružje je što je Bosancima bilo doslovno onemogućeno da brane sami sebe. Nekako, oni su uspjeli da izdrže tokom 1992. godine, otimajući nešto oružja od srpskih snaga ili kroz male isporuke koje je Hrvatska uspjela da im doturi, zaobilazeći blokade NATO-a na jadranskoj obali.
CLINTON: Do trenutka kada sam ja postao predsjednik, embargo na oružje i evropska podrška Vens-Ovenovom planu oslabila je bošnjački otpor protiv Srba, a dokaza o ubijanju muslimanskih civila i kršenjima elementarnih ljudskih prava u zatvoreničkim logorima bivalo je sve više... Početkom februara 1993. odlučio sam da ne podržim Vens-Ovenov plan... Nekoliko dana nakon toga, završili smo našu analizu politike prema Bosni, a Warren Christopher je objavio da Sjedinjene Države žele da pregovaraju o jednom novom sporazumu i da su voljne da i direktno pomognu u njegovom sprovodjenju.
Medjutim, predsjednik Clinton, spremno priznaje da za Bosnu u prvim godinama rata ustvari nije učinjeno dovoljno, ne štedeći tom ocjenom ni samoga sebe:
CLINTON: Moje su opcije bile ograničene onim što sam zatekao kad sam preuzeo dužnost. Na primjer, oklijevao sam da pristanem uz senatora Boba Dole-a koji se zalagao za unilateralno ukidanje embarga na oružje, iz straha da ne oslabim Ujedinjene Narode (premda smo to kasnije ustvari i uradili - odbijajući da dalje provodimo rezoluciju o embargu).Takodje, nisam htio da unosim razdor u NATO - unilateralnim bombardovanjem srpskih vojnih pozicija, pogotovo što su tamo, sa UN-ovom misijom, bili samo Evropljani, a ni jedan američki vojnik. A američke trupe nisam želio da šaljem izlažući ih opasnosti unutar mandata UN za koji sam bio uvjeren da će propasti.
Na kraju prvih 100 dana na dužnosti, moja administracija nije bila ni blizu nekom zadovoljavajućem rješenju za bosansku krizu. Britanci i Francuzi oglušili su se o uvertiru Warrena Christophera o američkom planu, i ponovo su insistirali na svom pravu da oni budu ti koji će se nositi sa situacijom... Bosanska tragedija će se razvlačiti još više od dvije godine,ostaviti iza sebe više od 250 hiljada mrtvih i 2 i po miliona istjeranih iz svojih domova, sve dok NATO-ovi zračni napadi, zajedno sa srpskim vojnim gubicima na terenu ne dovedu do američke diplomatske inicijative koja će taj rat dovesti do kraja. Pred nama se još dvije godine odvijao, kako je to rekao Dick Holbrooke, najveći kolektivni sigurnosni promašaj Zapada još od 30-tih godina 20. vijeka.
Sutra govorimo o dijelovima memoara bivšeg predsjednika Clintona - u kojima se on sjeća dešavanja u Srebrenici i okolnosti koje su dovele do Daytonskog mirovnog sporazuma.
