Ljubisav Simić, nekadšnji predsjednik opštinske vlade u Bratuncu, svjedočeći na sudjenju Blagojeviću i Jokiću o zbivanjima u Srebrenici, kaže da se još uvijek osjeća posramljeno - da njegov narod zbog masakra počinjenog 1995. godine osjeća stid umjesto ponosa, a Bošnjaci pate za izgubljenima.
Nakon što je započeo dokazni postupak odbrane na sudjenju Vidoju Blagojeviću, bivšem komandantu Bratunačke brigade vojske bosanskih Srba i Draganu Jokiću, bivšem načelnku inženjerije Zvorničke brigade, na klupu za svjedoke je izveden Ljubisav Simić, nekadašnji predsjednik opštinske vlade u Bratuncu. Zamisao odbrane je da izvodjenjem svojih svjedoka, "očevidaca " zbivanja jula 1995. godine u Srebrenici, dokaže kako Blagojević, a potom i Jokić, nisu bili dio "zločinačkog plana" koji je za cilj imao istrebljenje Bošnjaka srebreničkog kraja.
"Ko bi pomislio da će muslimanske snage napustiti svoje položaje, ko bi pomislio da će holandski bataljon doživjeti totalni kolaps, a UN propustiti da intervenišu", upitao je branitelj optuženih, uvodeći u proces današnjeg svjedoka.
S tim u vezi, Ljubisav Simić se prisjećao da je neposredno pred tragični masakr u Srebrenici bio angažiran na dostavi hrane i ostale humanitarne pomoći Bošnjacima koncentrisanim u srebreničkoj enklavi i u samom logoru holandskog bataljona u tom gradu. Prema njegovoj tvrdnji, srebrenički masakr ga je zatekao, kako kaže, "ne donoseći dobra ni nama ni Bošnjacima".
"I tada i danas osjećam se isto- posramljen sam. To što je neko uradio nije donijelo dobra ni, nama ni Bošnjacima. Mi smo, od naroda koji je mogao imati ponos, dobili situaciju da osjećamo stid. A Bošnjaci su dobili to da pate za izgubljenima".
Odbrana optuženih nastoji dokazati da je u to vrijeme vladala opšta pometnja, odsustvo koordinacije i nesnalaženje na srpskoj strani, s obzirom na to da niko nije očekivao takav razvoj dogadjaja.
Zadatak odbrane dvojice oficira snaga bosanskih Srba, donekle je olakšan nešto ranije objavljenom presudom Pretresnog vijeća kojom se obojica oslobadjaju optužbi za "planiranje, podsticanje i naredjivanje" zločina istrebljenja, ubistva, progona i nehumanih djela. Njihova lična odgovornost ograničava se na "pomaganje i podržavanje" u planiranju, naredjivanju i izvršenju tih zločina. Ostaje, takodje, i njihova "komandna odgovornost": zato što nisu spriječili ili kaznili potčinjene koji su počinili ratne zločine.
