Haški Tribunal za ratne zločine: Značaj i greške, naziv je panela koji je jučer održan u organizaciji programa na jezicima naroda u BiH ovdje na Glasu Amerike.
Stanovništvo u regiji , kako se čini, ima poteškoća da razumije zašto se od njihovih zemalja traži da potpišu tzv Član 92 , kojim se izuzimaju američki vojnici od eventualnih tužbi za ratne zločine na Medjunarodnom Kriminalnom Sudu , dok se istodobno od njih traži maksimalna suradnja s drugim medjunarodnim Sudom - Haškim tribunalom. Razliku objašnjava ambasador Pierre Prosper.
PROSPER: Razlika leži u samim institucijama. Haški Tribunal za bivšu Jugoslaviju je tijelo koje je stvorilo Vijeće Sigurnosti UN-a. VIjeće sigurnosti je reagiralo 1993. formiranjem Tribunala na ratove u bivšoj Jugsolaviji i prema članu sedam svojih ovlasti, učinilo legalnim traženje odgovornosti pred sudom onih koji su vršili zlostavljanja . To je u stvari bio jedan od način na koji su Ujedinjeni Narodi nastojali vratiti mir i stabilnost u region.Dakle, Haški Tribunal je bio odgovor UN-a na dogadjanja na području bivše Jugoslavije. Medjunarodni krivični sud je formiran u vidu sporazuma - on je praktički dogovor izmedju zemalja da samostalno odluče hoće li biti dio suda koji će imati buduću jurisdikciju nad bilo kojom vrstom ponašanja koje može ili se ne mora dogoditi u nekom sukobu. Dakle, na zemljama je da odluče hoće li se pridružiti ili ne - to je nije odgovor niti odluka Vijeća Sigurnosti. Sjedinjene DRžave, kroz prethodnu kao i ovu administraciju, su odlučile da ne budu dio toga suda. Takodjer smo bili podržani od naših partnera i saveznika u našim nastojanjima da sa pojedinačnim zemljama potpisujemo Član 92, čime se stavljamo po strani, ne miješamo se u rad toga Suda. To je način koji smo izabrali da poštujemo zemlje koje žele biti dio suda, ali isto tako tražimo da se poštuje naša odluka da ne budemo dio suda. Na kraju bih samo želio reći važnu stvar: ne postoji neslaganje izmedju Sjedinjenih Država i zemalja članica Medjunarodnog krivičnog suda - oko toga da odgovorni za zločine trebaju i odgovarati pred pravdom. jedina je razlika u pristupu, u ovom konkretnom mehanizmu s kojim se ne slažemo. U stvari, mi podržavamo, promoviramo , hrabrimo, i u pojedinim slučajevima, i tražimo domaće, lokalne akcije u slučajevima ratnih zločina, kao i sudjenja na lokalnim nivoima. Upravo to se vidi na našem insistiranju da se mnogim slučajevima na području bivše Jugoslavije sudi na domaćim sudovima. Dakle, jedina je razlika u pristupu, a ne u principu.
Dragan Risojević, novinar Nezavisnih Novina iz Banje Luke nam je poslao e mail s pitanjem za ambasadora Prospera: nedavno je srbijanski nedjeljnik NIN proveo anketu medju gradjanima Srbije čiji su rezultati u većini bili slijedeći: Mladić niti Karadžić nisu u Srbiji, a i da jesu, ne bismo ih odali ni za pet milijuna dolara. U isto vrijeme vodi se intenzivirana kampanja Nagrada za Pravdu. Ambasador Prosper na to odgovara:
PROSPER: Program nagrada za pravdu je samo todatno orudje. Ideja koja stoji iza tog programa je dati poticaj osobama kojima i treba dodatni poticaj da bi došli s informacijama o lokacijama na kojima se kriju ove individue. Dakle te osobe mogu u tom smislu iskoristiti i program Nagrade. Mora biti jasno da u području ima ljudi koji vjerovatno imaju velikih ekonomskih problema, kojima možda trebaju dodatni novci ako se žele preseliti - dakle, nagrada postoji.Medjutim, ne smije se gledati na nagradu kao na zamjenu na nešto što bi ljudi u regionu ionako imali uraditi. Ako kažu da nikada ne bi otkrili optužnike - to je osobna stvar svake individue, gradjanina. Medjutim,moraju biti svjesni svoga izbora - ako ne poduzmete akciju, cijelo društvo, cijelo područje će nastaviti patiti.Mi - Sjedinjene Države - imamo stajalište prema ovome; ako BiH, Republika Srpska, žele biti kandidati za Partnerstvo za mir, žele postati članicom NATO-a, žele postati članicom EU - onda se moradju poduzeti odgovarajući koraci. To bi zaista moralo biti jasno. Članstvo u ovim institucijama je privilegija, a ne pravo.Ako hoćete biti članicom, zemlja mora poduzeti korake koji će toj zemlji obezbijediti vrijednosti i karakteristike na kojima ta organizacija počiva. Da ponovim: ako BiH, Srbija i Crna Gora, Hrvatska , ne žele poduzeti korake - to je njihov izbor. Ali moraju znati da postoje posljedice koje uslijedjuju ako nema akcije.
U tom smislu kako biste ocijenili rasprostranjeno vjerovanje medju Srbima da je Tribunal pristrasan u smislu svaljivanja najveće krivice za ratne zločine na Srbe - bilo je jedno od pitanja učesnicima diskusije; odgovor daje Nina Bang -Jensen, Koalicija za medjunarodnu pravdu:
NINA BANG JENSEN: Razumljivo je da to misle - jer ima mnogo više optužnica za Srbe i bosanske Srbe nego za druge. Medjutim, svidjalo se to nekome ili ne , mnogo je više dokaza za ratne zločine za Srbe i bosanske Srbe. Praćenje rada Tribunala u Srbiji je vrlo ograničeno, i još uvijek se na Tribunal gleda u nekim starim, nacionalističkim okvirima ; ljudi još uvijek misle da vojnici NATO saveza sude ptuženicima u den Haagu. No, Tribunal su osnovali Ujedinjni Narodi, u njemu rade pravnici iz cijeloga svijeta. Nemoguće je da su svi ti ljudi uključeni u neki anti-srpsku zavjeru! To je jednostavno nemoguće.
Je li nedostatak političke volje jedna od glavnih prepreka hapšenjima najtraženijih - na to pitanje odgovor pokušava dati Nina Bang-Jensen iz washingtonske koalicije za medjuanrodnu pravdu:
Nina Bang-Jensen: Nije bilo hapšenja i transfera u Den Haag od strane vlasti republike srpske; odredjeni broj policajaca republike srspke sudjelovao je u nedavnoj raciji , medjutim, dok ne bude uhapšenih, teško je reći da oni suradjuju na tome i da postoji politička volja da se optuženici hapse. Što se tiče NATO saveza i zašto im toliko treba da pohapse - mnoga su objašnjenja davana tijekom ovih godina, a jedna od najčešće navodjenih teorija je da postoji neslaganje izmedju odredjenih članica NATO saveza ; te da se trupama jedne od zemalja nije moglo vjerovati , jer su bili isuviše prijateljski raspoloženi prema nekim od optuženika. Još jedna od teorija je da je napravljen dogovor u Dejtonskom sporazumu da se Karadžiću da imunitet. Šta god da je istina - činjenica je da još uvijek na slobodi.
Ambasador Prosper dodaje: Ako ljudi žele da NATO obavi to za njih i to čim prije, onda bi trebali ti isti ljudi u regionu da se pridruže naporima. Nedavno sam bio u BiH, i jedno od pitanja koje su me pitali bilo je; hej, bili ste u stanju tako brzo uhapsiti Saddama , zašto ne i Karadžića? Ja sam im rekao : postoji razlika; Saddama i druge koje smo tamo uhapsili, smo uhapsili jer je narod izašao u susret i obezbijedio nam ključne dijelove informacije koji su nas odveli do one rupe u kojoj smo našli Saddama, u državi Iraku. Eto to je razlika izmedju Iraka i BIH, odnosno Repuublike Srspke: tamo nismo u situaciju u kojoj bi nam ljudi izlazili u pomoć i činili što je potrebno da se bjegunci uhvate. U Stvari je čak i suprotno nego što je to bilo u Iraku; shvatili smo kroz ove sve godine da je idalje izuzetno jaka mreža čiji je cilj samo zaštititi Radovana Karadžića.
Koje je ciljeve Haški tribunal postigao do sada - zaključak daje bivši haški tužitelj , Mark Vlasic:
VLASIC : Šta bi bilo s Balkanom da nije uspostavljen Tribunal? Ne bi li se zločini nastavili, u ime osvete i odmazde? Ljudi ne bi imali nešto u što bi gledali kao u višu vlast, koja predstavlja pravdu i zakon, nego bi pravdu i zakon uzimali u svoje ruke, osoba po osoba.Medjunarodni tribunal za ratne zločine je relativno nova institucija, uspostavljena u Nurembergu da se sudi nacistima; sud za bivšu Jugoslaviju mnogo je toga iscrpio iz povijesti Nuremberškog suda, kao što će, siguran sam, budući medjunarodni sudovi gledati na Haški Tribunal kao na jedno veliko iskustvo neprocjenjive vrijednosti - što sve skupa ukazuje na sjajnu evoluciju medjunarodnoga prava, pogotrovo kada su u pitanju ratni zločini.