Sve je počelo dok sam bila student završnih godina na medicini, ovdje u Sjedinjenim Državama i kad sam srela jednog ljekara iz Bosne i Hercegovine, doktora Nedreta Mujkanovića. On mi je ispričao najnevjerovatniju priču koju sam ikada čula.
Počelo je u augustu 92. kad je on rizikovao život pješke prelazeći kilometre i kilometre teritorije koju je držala druga strana - da bi stigao do Srebrenice, koja je bila opkoljena i gdje se pet ili šest ljekara i medicinskih sestara, većina njih u dvadesetim godinama, bez specijalizacije za hirurgiju brinulo i pružalo pomoć masi od oko 50 hiljada muškaraca, žena i djece. Ali, oni su željeli više - oni su htjeli da se prekinu borbe, da se postigne mir...
Bila sam toliko inspiriana njihovom pričom da sam, nakon diplomiranja, umjesto da nastavim specijalizaciju - otišla u BiH i pokušala da obavim neka istraživanja, da razgovaram sa tim hrabrim ljekarima, sestrama i humanitarnim radnicima.
Knjiga koju sam napisala posvećena je izuzetnom djelu ovih ljudi, koji su ostali ljudi i u najgore ratno doba... Svi bi trebali da znaju o tome i da nauče lekcije humanosti iz ove knjige, kaže doktorka Fink, sjećajući se da tada, prije deset godina - bolnice nisu uopšte bile u dobrom stanju, a da i ne govorimo o medicinskoj opremi.
Srebrenička bolnica je ustvari prije rata imala samo porodilište. Bili su Dom Zdravlja i Ambulanta, ali nije bilo prave bolnice i prije rata nikada nije izvršen ni jedan hirurški zahvat. To, dakle, znači da doktor Nedret, doktor Ilijaz Pilav, doktorka Fahreta Dautbašić, nisu mogli očekivati pomoć od onih koji su tu radili ranije.
Nisu imali ni prave hirurške instrumente, nisu imali struju, nisu imali ni medikamente da bi pacijente uspavali prije operacije. Amputacije su radjene bez anestezije...To sve govori da i usred jezovitog rata, u sred genocida, pojedinci ipak mogu nešto da učine, i bez obzira na kojoj si strani, i bez obzira što je rat, možeš pomoći ljudima - to je ono što me je nadahnulo..., kaže Sheri.
Knjiga doktorke Fink - Ratna Bolnica, u prodavnice stiže iduće sedmice...
Sad je ta knjiga izašla iz štampe i ja sada idem po promocijama, razgovaram sa studentima medicine i svim drugim ljudima koji žele da čuju nešto o knjizi. Svi su šokirani i pitaju kad se to desilo. Desilo se, kažem, prije manje od deset godina. U Evropi? Pa to su uslovi iz vremena prije Američkog gradjanskog Rata.
Ne možemo ostati samo na davanju humanitarne pomoći, trebali smo zaustaviti taj rat, kažu. Bilo je pogrešno, mislim, što je odgovor medjunarodne zajednice na taj rat bilo davanje humanitarne pomoći. Bilo je potrebno mnogo više napora da se zaustavi rat, jer humanitarna pomoć nije dovoljna.
Mislim da ni Ujedinjeni Narodi, ni medjunarodna zajednica, uključujući sve zemlje, nisu reagirali kako treba na taj rat. I mislim da sada, nakon rata, imamo odgovornost da podžimo mir, ekonomski razvoj i da podržimo tribunal za ratne zločine.
Mislim, takodje, da ne traba sad da se okrenemo samo Iraku i Afghanistanu, da treba da pružimo podršku i BiH i osiguramo da mir potraje...i da uslovi u kojima ljudi žive budu sve bolji i bolji. Ne smijemo, jednostavno, sad ostaviti BiH, zaključuje ona.
Nakon što je bila svjedokom i svojim očima u Bosni vidjela šta su prepatila djeca, njihovi roditelji i starci, Sheri Fink piše i, knjigama i člancima, nastoji da drugi ljudi budu poštedjeni ratnih patnji.
Slušajući i gledajući kako su se ljekari i medicinske sestre u BiH nosili sa ratom, to je i mene promijenilo u potpunosti. Bosni i Hercegovini želim bolju budućnost i da nastavi da se bori, znam da je sada teško, ali to je divna zemlja, divna kultura i nešto što je teško naći bilo gdje drugo u svijetu. Uspomene treba sačuvati, ali treba gledati u budućnost, u mirnu i prosperitetnu budućnost, što tim ljudima ja i želim.
