Karen Davies se deset godina bavila fotografiranjem i putovala svijetom sve do teroritstičkih napada od 11. septembra, kada je odlučila da kameru zamijeni radom u dablinskoj humanitarnoj organizaciji pod imenom Concern. Nedugo nakon američke intervencije u Afgansitanu, ona je otputovala u tu zemlju i kako kaže, ono što je iskusila je promijenilo njen život. Nakon što je ostavila fotografski aparat Karen odlazi u Afganistan na šest mjeseci.
DAVIES: U redu mama, držaću spuštenu glavu.
Međutim, kako bi došla od Afganistana, ona mora prvo odletjeti za Tajikistan. Tu u Dushanabeu preuzima vođenje konvoja pomoći humanitarne organizacije Concern kako bi nastavio put za Afganstan u kamp Nowabad.Tamo je Phill Miller zadužen za operacije u na sjeveru Afganistana, i nakon mjeseci čekanja konačno je dočekao dostavu 500 šatora.
DAVIES: Moj prevashodni zadatak je da izdajem šatore onima kojima su najpotrebniji. Ranije smo napravili listu i podijelili registracijske kartice za 500 najugroženijih porodica.
Na očiglednu radost Afganistanaca sljedećeg jutra je započela podjela šatora. Međutim, ovakvi trenuci u kampu Nowabad su rijetki.
DAVIES: U cijelom kampu se mogu čuti užasne priče.Nije lako. Radije bi slikala fotoaparatom. Ova je žena došla iz sela koje kontroliraju Talibani.
Migni Hal ima 35 godina.Talibani su ubili njenog muža jer nije hito za njih sakupljati vodu i kupiti smeće. Njegovo tijelo su donijeli sutradan, željeli su sa sobom povesti njenog sina, a nju su prebili. Tu noć su iskopali rupu u pijesku kako bi se sakrili i ujutro pobjegli.
DAVIES: Davanjem otiska prsta, Migni je dobila novi dom. Brian me je upozorio da se ne zbližavam previše, ali sam to morala uraditi u ovom slučaju.
Ovo je njen posljednji dan u Afgansitanu.
DAVIES: Do kraja ove sedmice, podijelili smo potrepštine za hiljadu porodica, što čini pomoć za šest do šest i po hiljada ljudi, što je dobro. Ali reći ću vam da jedva čekam da se vratim kući i vidim svoju porodicu.
DAVIES: Evo me natrag u Londonu, premda stalno mislim na ono što sam iskusila u Afgansitanu. Bilo je to zadivljujuće iskustvo, izuzetno vrijeme. Radeći kao fotograf uvijek sam se nadala da ću fotografijom pogoditi žicu, ukazati na problem. Međutim, radeći kao radnik humanitarne pomoći, problemi i rješenja su pred vama i morate ih praktično rješavati, što mi je predstavljalo izuzetno zadovoljstvo. Nikada neću zaboraviti Afganistan i afganistanski narod.-kaže Karen Davies.
