Richard Cohen podsjeća na američka iskustva iz Vijetnama i često postavljano pitanje da li je Irak novi Vijetnam, ili nova Bosna i Hercegovina. Gospodin Cohen prvo evocira uspomene na govor predsjednika Lyndona Johnosona iz 1965. godine pod naslovom Zašto smo u Vijetnamu i kaže da bi svoj današnji komentar mogao nazvati Zašto smo u BiH. On kaže da je posjetio BiH i Hrvatsku tokom rata, i da se zbog planinskog terena BiH plašio sličnih teškoća koje je američka vojska imala u Vijetnamu. Znao sam, takodjer, piše gospodin Cohen, da su Titovi partizani tokom drugog svjetskog rata tamo držali cijelu njemačku diviziju. Mjesto je mirisalo na Vijetnam.
Razmišljanja o Vijetnamu se pojavlju i sada sa Irakom. Sjedinjene Države ne bi nikada trebale zaboraviti lekcije iz Vijetnama, ne samo one naučene na bojnom polju, nego i o tome da treba imati jasan ratni cilj i iskreno informirati američki narod. Administracija predsjednika Busha je očito zaboravila lekciju o iskrenosti, jer je preuveličala iračku prijetnju.
Medjutim, piše gospodin Cohen, nije jedino Vijetnam lekcija za Amerikance. To je i BiH. Koliko su god sumnje o posjedovanju nuklearnog oružja, koje su se pokazale opravdanim, smanjivale izglede da se konačno zbaci neoslabljeni zli režim Saddama Husseina, toliko se u slučaju BiH moglo čuti ono što je državni sekretar Madeleine Albright u svojim memoarima ”Madam Secretary“ nazvala Vijetnamskom bubom.
Bio je to do tada, najduži period da Sjedinjene Države i NATO nisu uradili gotovo ništa na Balkanu. Jednako kao i u Iraku, UN je donosio nove rezolucije, pozivajući na prekid borbi u BiH. NATO i UN su uspostavili zonu zabrane letova, i sigurnosne zone. Evropa je bila bespomoćna. Konačno, oko 7 hiljada nenaoružanih odraslih muškaraca i dječaka Bošnjaka je masakrirano od strane srpskih snaga u Srebrenici koja je bila sigurnosna zona UN-a.
Ukoliko je Vijetnam bio lekcija da se ostaje izvan, BiH je sasvim suprotna lekcija za Sjedinjene Države. Kao i u Iraku, Ujedinjeni narodi su se pokazali neefikasnim. Evropa je izbjegavala upotrebu sile u korist stalnih i neproduktivnih pregovora.
Konačno je Bil Clinton djelovao odlučivši napasti srpske položaje. Zračni napadi su se pokazali efikasnim i do kraja 1995 je podpisan Daytonski mirovni sporazum. Značajno je da su Sjedinjene Države i NATO u slučaju BiH imali ono što nedostaje u slučaju Iraka - primjenljiv plan kojim će se osigurati mir.
Presedan BiH vrijedi imati na umu. On ne potiskuje Vijetnam, ništa ga ne može potisnuti, ali ga značajno modifikuje, kaže Richard Cohen. Bila je to prevladana lekcije iz Vijetnama, nakon što je ponovno razmotrena lekcija Holocausta, da su Sjedinjene Države predvodeći NATO, kao što uvijek trebaju činiti, zaustavile divljanja Srba na Balkanu, piše Richard Cohen u današnjem komentaru u Washington Postu. Bila je to primjena sile kako bi se okončala noćna mora gaženja ljudskih prava. Balkan je potvrdio da to može biti učinjeno. Balkan je potvrdio da bez vodjstva Sjedinjenih Država ništa ne može biti uradjeno.
Izaberite lekciju, Vijetnam, ili BiH, piše gospodin Cohen dodajući da je on izabrao BiH. I bez obzira na obaranje helikoptera i smrt 16 američkih vojnika, iz brojnih razloga, Sjedinjene Države nisu u Vijetnamu. Nadjamo se da smo u BiH, zaključuje svoj komentar Richard Cohen.
Takodjer, u povodu obaranja američkog helikoptera u Iraku i američkim vojnicima u komentaru ”Tako malo vojnika, toliko puno posla”, u današnjem New York Timesu, piše Edward N. Luttwak iz Centra za strategijske i medjunarodne studije u Washingtonu. On analizira broj američkih vojnika koji su na prvoj liniji sigurnosti u Iraku. Od ukupno 133 hiljade američkih vojnika, on piše, da ih je tek 56 hiljada koji su prošli kroz borbeni trening, jer drugi su ili za kompjuterima, ili neophodna tehnička pomoć, i slično. S obzirom da i najbolje trenirani i opremljeni vojnik treba da spava i jede, u svakom trenutku na raspolaganju je samo 28 hiljada vojnika da kontrolira granice, kako bi spriječili ubacivanje terorista, da patroliraju seoskim područjima i oko naftnih postrojenja, da patroliraju unutar gradove, i da zaštite koalicijske snage. Čak, ako je tako mali broj vojnika i dovoljan za tako veliki zadatak, još uvijek ostaje pitanje policijskih poslova na trgovima i ulicama Bagdada sa 6 miliona stanovnika, Mosula sa milion i 700 hiljada, Kirkuka sa 800 hiljada stanovnika, i Falluje sa 250 hiljada još nepokornih stanovnika.
U stvari, 28 hiljada američkih vojnika su tako raspršeni da ne mogu zaštiti sami sebe. Helikopter koji je oboren u nedjelju poletio je sa neosiguranog područja, jer za takvo osiguranje treba na stotine vojnika. Na primjer, piše gospodin Luttwak u New Yorku ima 39 hiljada policajaca, i oni uz to znaju jezik većine stanovnika koji tamo žive, i od kojih tek rijetki mogu biti naoružani tako kao što su baatisti i islamski fanatici u Iraku.
Gospodin Luttwak smatra da američkim vojnicima u održavanju sigurnosti u Iraku, neće biti dovoljna samo pomoć, od strane ministra odbrane Rumsfelda najavljenih oko 100 hiljada pripadnika iračke policije koji se ubrzano treniraju, jer oni se, kako kaže, mogu nositi sa sitnim prestupnicima, ali ne sa dobro naoružanim pljačkašima, pripadnicima Baat partije, gerilcima Sunitima, bombašima samoubicama i islamskim teroristima koji u Irak ulaze iz Sirije i Jordana.
